Sjedi premijer u svom kabinetu duboko zadubljen u misli. Kako izbaviti ovu napaćenu zemlju iz nevolje i izvesti je na pravi put? Kako nastaviti privatizaciju? Kako izaći na kraj s Čačićevim apetitima? Kako udovoljiti gospodi iz Bruxellesa? Kako postići rast? Povremeno odmori oči na pejzažu koji visi na zidu. Zgodna slika, akvarel. Donijeli su je nedavno iz depoa sjedišta Vlade i objesili na zid umjesto one pod kojom je razmišljala njegova prethodnica. Nije želio da njezin način razmišljanja, makar i posredno preko slike, utječe na njega. Zgodan je to pejzaž, secesija, plavo-bijeli vrhovi, zeleni pašnjaci, uistinu odmara pogled. Gle, tu su i neki šljemovi, topovski lafet u jarku! Tu se neka gadna bitka vodila, ali priroda sve nadvladava, cvijeće će pobijediti šljemove … Koja li je to planina? A onda začuje, regbi slika progovara:

Kajmakčalan bela gora
K'o zastava pobodena,
Bez šumora, bez rumora,
S dva pokrova pokrivena,
S dva mrtvaca na leđima:
S belim snegom i kostima.

I tako je Ivekovićeva Bitka na Kajmakčalanu maknuta iz Milanovićeva kabineta. Iako se, kako napisaše u Jutarnjem, radi o nedužnom pejzažu sa šljemovima poginulih Bugara, nije zgodno da u kancelariji hrvatskog kancelara visi slika s historijskim motivom iz ratne povijesti države s kojom smo tek nedavno okončali rat. A možda nije trebalo micati sliku jer ona zorno prikazuje besmislenost ratova. Razbacane šljemove usred cvijeća kojega se sve to ne tiče.

Nije sliku trebalo micati ni stoga jer je gore negdje visoko, čini se, odlučeno da u Hrvatskoj više neće biti ni dana bez Kajkmakčalana. Pa tako u jučerašnjem Večernjem piše: Ugledni stručnjak Schulte-Strathaus smatra da su lokalne aviokompanije premale da bi uspješno pratile tržišnu utakmicu te ističe da je nekadašnje zajedničko jugoslavensko zrakoplovno tržište rascjepkano, a nacionalni prijevoznici premali su i neučinkoviti. Zalaže se za regionalno rješenje, odnosno naša regija trebala bi kompaniju koja bi djelovala globalno, pokrivala bi lokalne potrebe i povezivala se s inozemstvom preko međunarodnih zrakoplovnih čvorišta. Ukratko, valja nam poraditi na ponovnoj uspostavi JAT-a u starom jatu.

Cijela ta stvar s povezivanjem Zapadnog Balkana oko osi Kajmakčalana, to jest srpskog državnog nasljeđa, puno je obuhvatnija i promišljenija no što bi se moglo zaključiti iz ovakvih rijetkih vjestica u mainstream medijima kao što je ova o ''jatiranju'' zapadnobalkanskih aviokompanija.

Tu puzajuću balkanizaciju Hrvatske sustavno, čini mi se, prati samo jedan mali portal, Izravno.com. Da bi bilo jasno o čemu se tu doista radi, dovoljno je navesti nekoliko friškijih naslova s tog portala: Regionalni centar za jednakost spolova povezuje žene Zapadnog Balkana, Zapadnobalkansko povezivanje burzi, Kulturno povezivanje Zapadnog Balkana, Zajednička povijesna čitanka jugoistočne Europe u režiji Erharda Buseka, zapadnobalkanska energetska učinkovitost itd. Pa se onda čudimo da Bitka na Kajmakčalanu završi u uredu predsjednika Vlade!

I sve to ne sluti na dobro. Svijet u krizi izlaz vidi u još tješnjem povezivanju. Europa u krizi izlaz vidi u još tješnjem povezivanju. Balkan i mi, mimo volje uza nj privezani, izlaz tražimo u još tješnjem povezivanju. Kad štedljivi meštri od ovoga svijeta pogase svjetla, Bože mili, kakav li će rusvaj nastati u maloj balkanskoj i velikoj europskoj krčmi, u kojima pije tko i kako hoće, a plaćaju uglavnom Švabe i Hrvati.

Opet bi planinske kose kacigama mogle biti posute. Na nasreću majkama, na radost slikarima. I onim smiješno maskiranim tipovima u Haagu.

Damir Pešorda

U Hrvatskomu saboru govori se svašta i svakako.  Nije to od jučer. Tako je bilo i dok je Hrvatski sabor bio državni. U njemu je, primjera radi, socijalno-liberalni narodni zastupnik Vlado Gotovac patetično citirao Saint-Justea, francuskoga teoretičara terora s kraja XVIII. stoljeća. Na našu i Gotovčevu sreću, nitko tada u Hrvatskoj nije imao sluha za Saint-Justeov visoko formulirani poziv: Treba ubiti kralja!    

Kada je Gotovčeva „kralja“ Gospodin pozvao k sebi, vlast su, ni mjesec dana nakon njegove smrti, pod vodstvom Ivice Račana preuzeli radikalni jugoslavenski „republikanci“ raspoređeni u šest demokratskih stranaka. Događaji nisu zbunili „Šestorku“. Snažno poduprta od liberalnoga Zapada, ona je tek neznatno modificirala svoj politički program. Više to nije bilo ubojstvo, nego – posmrtno ubojstvo „kralja“! Naravno, visoku je metaforu zamijenila pučkim latinizmom „detuđmanizacija“.

Pod tom zastavom „šestorka“ je smijenila pet-šest tisuća ljudi u vojsci, u policiji, u diplomaciji, u kulturnim ustanovama, u javnim poduzećima. Hrvatskomu državnom saboru oduzela je pridjevak „državni“. Županijski dom Hrvatskoga sabora jednostavno je dokinula prije isteka njegova mandata. Izmijenila je nadnevke i nazive državnih blagdana, te zapustivši Oltar Domovine na Medvedgradu, Domovinski rat predala pod jurisdikciju Haaškoga suda… Na vlast su zatim došli Ivo Sanader i njegov Novi HDZ. Oni su tzv. „proeuropskom politikom“ dovršili razgradnju države. Negdašnji se Hrvatski državni sabor ove godine pod „kukurikavcima“ ratifikacijom bruxelleskoga Pristupnog ugovora ponosno pretvorio u neku vrstu županijske skupštine koja više ne može donositi zakone bez prethodnoga odobrenja Europskog povjerenstva.  

Takve lomove nije uvijek pratio visoki govor. Zastupnici su raspravu pretvarali u lakrdiju. Iskrile su ružne potvore, proplamsavale podrugljive gange i zajedljivi bećarci. Padale su uvrjede, odjekivale prostote – od „zločinaca“ i „silovatelja“ preko „mudraca“ i „madraca“ do sablažnjivoga „pivca koji skače na pivca“. Javnost se međutim nije sablaznila nad niskim govorom na visoku mjestu. Ona se time zlurado zabavljala.

Tako je bilo sve dok se pred sudcem Ivanom Turudićem nije pojavio svjedok Luka Bebić. Na tužiteljičino pitanje gdje je i s kim dočekao Novu godinu, Bebić je zavapio: „Šta je sad ovo?!“ Sudac mu je razjasnio zašto je dopustio to pitanje. Ali Bebić se nije dao. Pokušavao je izbjeći odgovor pozivajući se na ljudska prava koja mu jamči Ustav. Sudac ga je upozorio: „Budite pristojni, niste u Saboru!“ I svjedok je odgovorio na pitanje. 

Tu bi bio kraj sudske priče. Ali ne dade predsjednik Sabora Boris Šprem. Turudić je, veli Šprem, uvrijedio i omalovažio Sabor! Zbog toga on od Turudića traži ispriku, a od predsjednika Vrhovnoga suda Branka Hrvatina zahtijeva da protiv sudca Turudića pokrene stegovni postupak. Turudić se odbio ispričati. On se, veli, nema za što ispričati, a Špremove zahtjeve tumači kao pritisak na sud. Nakon takva prijepora Hrvatinov je pravorijek odjeknuo  mudro kao da ga je smislio Lessingov Nathan Mudri: Niti ima osnove za pokretanje stegovnog postupka protiv sudca niti je  predsjednik Sabora vršio pritisak na sud.

Ali ni tu priča nije svršila. Čovjek je, kao što pjeva Roko Prč u „Malom mistu“:  …a, moj Bože, krvav ispod kože!... A ni ideološka krv nije voda. Stoga je onoj javnosti koja inače zabavlja naciju saborskim prostotama sada nepristojan sudac Turudić – jer je bivšega predsjednika Sabora upozorio da Zakon o kaznenom postupku (ZKP) ne dopušta svjedoku onakvu slobodu govora kakvu zastupniku jamči saborski Poslovnik?!

Dobro, javnost. Ali pravnici! Što bi Hrvatin rekao da ga tko upita što je Šprem od njega tražio: da pokrene stegovni postupak protiv Turudića ili da mu izda potvrdu kako nije vršio pritisak na sud? Ni Šprem nije u boljem položaju. On je, veli, zadovoljan ishodom svoga pothvata. Kako, ako nije dobio ništa od onoga što je tražio: ni Turudićevu ispriku ni stegovni postupak protiv Turudića, a dobio je ono što nije tražio:  potvrdu da nije vršio pritisak na sud?

Ipak, najkrvaviji je ispod kože u toj priči profesor ustavnoga prava Branko Smerdel. On u Abendblattovu Obzoru tvrdi da je Barba Luka „pravnik po obrazovanju“, čestita Špremu na buni protiv ZKP-a, a Turudića bez ikakva razloga poziva da se ispriča „svim umirovljenicima i građanima starije dobi“. Kad sam to pročitao, umalo ne čestitah Turudiću na – normalnu držanju.

Benjamin Tolić

(Ovaj tekst možete komentirati na portalima www.izravno.com i www.hrsvijet.net)

Što god čovjek mislio o Mamiću, sve češće mu dođe da se, prateći hrvatsku svakodnevicu, solidarizira s njegovim pokličem ''E, nećeš, razbojniče!''. Nestaje jedna po jedna hrvatska tvrtka, a ''razbojnici'' u bijesnim autima idu dalje u nove pobjede, nestaju posljednje krpice hrvatski suverenosti, a ocvale kursistice engleskog zamiču prema Bruxellesu prevrćući plavim okicama od udivljenosti. Svi nekamo žure, samo starine ''posebnog kova'' ostaju čvrsto na hrvatskom tlu i truju vodu, zrak i zemlju. Utješno je ipak da će i to ubrzo prestati. Jer se neće više imati što zatrovati.

Posebna vrsta uništavatelja su premještači. Oni ne prodaju tvornice ili otoke strancima ispod cijene, oni ne čine sramotne političke koncesije EU, oni se bave simbolima, afektivnim kapitalom nacije. Naravno, ima onih koji trže na sva tri spomenuta polja, ali u ovom članku će riječi biti uglavnom riječ o premještačima, odnosno premještačkoj aktivnosti univerzalnih štetočina. Mnogi su već možda i zaboravili, ali kao prvi premještač proslavio se Ivo Škrabalo, koji je tako pobrkao hrvatske državne blagdane da ih više nitko i ne obilježava. Škrabalo je bio iz Budišine stranke, kukavičjeg gnijezda u kojem su odgojeni mnogi crveni ptići. Zatim se proslavio i Bandić, komunistički specijalac za obrađivanje dinaroidne populacije. On je premjestio dirljivi Zid boli s njegove izvorne lokacije na Mirogoj. Pod zemlju, da ga nitko ne vidi.

Ove nedjelje opet jedan premještač iz zlosretne Budišine stranke. Danijel Ivin, izvorno Goldstein. Kod Ace Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2 predlaže da se ''izmjesti'' obilježavanje partizanskih zločina iz Bleiburga. Jer tamo navodno nije bilo ubijanja. Pisao je čak i Saboru da odustane od pokroviteljstva nad Blajburškom komemoracijom. Čemu bacati 500 000 kuna na tu komemoraciju kada tamo nije bilo ubijanja ili samo nešto sitno!? Bolje je novac preusmjeriti, recimo, srpskom manjinskom tjedniku ''Novosti''. Čiji glavni urednik piše Ivinovu hagiografiju. Sve što je o Križnom putu Ivin izrekao u Stankovićevoj emisiji bili je bešćutno prema žrtvama, skandalozno sa stanovišta povjesničarske struke. A dotični se predstavlja kao povjesničar!

I to više nije stvar ideologije, to je pitanja minimalne pristojnosti i morala. Pristojan čovjek nikada neće opravdavati na tako bešćutan i ignorantski način ubijanje nevinih. Strašno je kad Ivin kategorički tvrdi da partizani nisu ubijali žene i djecu. Jesu, Ivine, jesu, i ti to dobro znaš! I na Križnom putu i drugdje! Ubili su, recimo, i mog ujaka, šesnaestogodišnjaka, nedaleko od njegove kuće. I ne samo njega, nego na tisuće ujaka, očeva, braće, sinova, rođaka … I ne samo ubili, nego i mučili, iznakazili! Ubijali su četrdeset treće, četrdeset četvrte, četrdeset pete, četrdeset šeste, šezdeset šeste, sedamdeset šeste, osamdeset šeste … A nisam siguran da ne ubijaju i danas. Ako ništa drugo, ono istinu! Bog ti dao da ti sam poživiš još mnogo godina. Jer nema veće kazne od života s takvom pustoši u srcu.

A na nama svima je da se konačno zapitamo kao društvo: Na kakvu to budućnost možemo računati ako nas mržnja toliko zasljepljuje da tuđu žrtvu ne vidimo!? Ustaški zločini višestruko su naplaćeni u krvarini, Domovinski rat smo stavili pred sud zbog izoliranih zločina koji kao sjena prate svaki rat, samo su komunistički zločini još uvijek tabu tema! Dotakne li se tko te teme, odmah iskaču iz partizanske busije neki Boljkovci, neki Fumići, neki Goldsteini, neki Ivini! I bacaju crnilo poput sipa u škripcu. Stoput smo čuli i pročitali da onaj tko niječe Jasenovac u glavi sprema možda neki novi Jasenovac. Nema nikakvog racionalnog razloga da isti aršin ne primijenimo i na Bleiburg.

Znakovita je ta bešćutna tvrdokornost hrvatskih komunista. Što god mislili o Srbima, treba biti pošten i priznati da su brojni srpski komunisti priznali zločine na Križnom putu. Govorili su o tome Đilas i Dedijer, a najeksplicitnije Simo Dubaić. Čovjek je bio monstrum, ubojica, ali ipak dovoljno čovjek da se barem pred smrt pokaje i prizna. Ovi ''naši'' samo nehajno odmahuju rukom. Pri tome Ivinu ne može biti isprika da on ni u kakvim zločinima nije sudjelovao. Znao je za njih i nečasno ih je nijekati.

A premještačka aktivnost povjesničara Ivina ide upravo u tom smjeru. Naime, krajnja svrha i cilj svakog takvog premještanja su isti. Zabašuriti, unijeti pometnju, izbrisati, potisnuti neku uspomenu, neki simbol iz narodne memorije, te tako prebrisati i konkretni povijesni događaj na koji se taj simbol odnosi. Promijeniš nekoliko puta Dan državnosti i on postaje nebitan, kao državnost sama. Makneš zid boli s vidnog mjesta, maknuo si i imena na njemu vrište i opominju. Ukineš Blajburšku komemoraciju, na putu si da izbrišeš i uspomenu na žrtve Križnog puta.

Ima nešto zarazno u Mamićevu pokliču. Ali ja ću ostati u granicama pristojnosti.

Damir Pešorda

Čuvajte se Radimira Čačića! Ma ne, ne mislim: na cesti. Htio sam reći: Čuvajte se prvoga potpredsjednika Vlade. Opasan je to položaj. Osobito ako Vlada, kao ova Milanovićeva, ima prvoga, a nema drugoga, trećega i četvrtoga potpredsjednika. Premda na potpredsjedničkom stupnju ima još troje ministara! Ne zna se što o tomu misle Milanka Opačić, Neven Mimica i Branko Grčić. Oni zasad, koliko se može čuti, ne gunđaju. Dapače, ostavljaju složan dojam da su sretni što mogu biti koliko-toliko uzvišen supsidijarni oslonac hijerarhijskomu vrhu.

Neki se ljudi čude: Kako to?! I pitaju: Ima li toga drugdje? Čuđenje je na mjestu. I pitanje bi bilo, da nije onoga kolonijalno poniznoga prizvuka. Da ne kleca pred neizvjesnim odgovorom. Ako je ta bedastoća hrvatski proizvod, svakako je treba odbaciti. Ali što ako je uvezena? I još k tomu iz demokratskoga svijeta? E, tad je ona – naravno, dakako, itd. – i te kako prihvatljiva, tj. poželjna! Kao da bedastoća nije bedastoća.

Slučaj je međutim zanimljiv i s drugih gledišta. Što je vlada u parlamentarnim demokracijama? Najviše tijelo izvršne vlasti. Tvore ga svi ministri. Ono se ponegdje i naziva ministarskim vijećem. Ministarskom vijeću predsjeda predsjednik. On se, kako gdje i kako kada, naziva: predsjednikom vlade, kancelarom, ministrom predsjednikom, prvim ministrom, premijerom. Nazivi sugeriraju jednakost među ministrima. Izdvajaju samo predsjednika vijeća. On je „malo“ jednakiji od ostalih ministara – prvi među jednakima (primus inter pares). To  je, dakako, samo demokratski uljudno formulirano licemjerje. Zna se tko je gospodar. I tko je odgovoran.

Prvenstvo prvoga ministra, tj. predsjednika hrvatske Vlade Zorana Milanovića pred ostalim ministrima posve je neupitno. Ono je rezultat odnosa snaga i dogovora koalicijskih partnera. To u stanovitom smislu vrijedi i za prvenstvo prvoga potpredsjednika Vlade Radimira Čačića pred „cakumpakum“ potpredsjednicima. Druga je stvar što  takav odnos snaga i takav dogovor koalicijskih partnera nije utemeljen na izvornoj volji biračkoga tijela, nego na SDP-ovu strahu od izbornoga poraza. Odatle su se onda razvile nakazne zastave SDP-ove državne vlasti – HNS-ovi naizmjenični predsjednici Vesna Pusić i Radimir Čačić.

Naravno, nema tu idejnoga grijeha. Sve je ideološki na svomu mjestu. Opet se, u služenju inozemnom krupnom kapitalu, sretno susreću nacionalizam Novoga HDZ-a i socijalna demokracija staroga SDP-a. Novi je HDZ srdačnom suradnjom s Tužiteljstvom Haaškoga suda i  kooptiranjem četničkoga SDSS-a u državnu vlast bacio naciju na koljena. Stari SDP opet rasprodaje strancima sve što oni hoće kupiti i tako uništava tvarnu osnovu društvene solidarnosti.

Najgora je u svemu tomu ćudoredna bestidnost zastava nove vlasti. One šareno vihore sjajno se ogledajući u  nesretnomu Srećku Ferenčaku. Čačić je toga čovjeka, HNS-ova glavnog tajnika, osuđenog zbog gospodarskoga kriminala na godinu dana zatvora, bio imenovao u Nadzorni odbor JANAF-a. S tim se imenovanjem bio složio i Milanović. Prigovore javnosti prvi je potpredsjednik Vlade drsko odbijao tvrdnjama da presuda još nije pravomoćna i da je sudski postupak protiv Ferenčaka potaknut politički. Zašto Čačić tako duboko suosjeća s Ferenčakom? Reći ćete: Možda stoga što je i sam sub judice. U Madžarskoj ga naime čeka presuda zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj je poginulo dvoje ljudi. Možda. Ali nije prvi potpredsjednik ni inače u neprijateljstvu s grijesima pekunijarne naravi. A ni Vesna Pusić nije s europskog vidikovca vidjela „ništa sporno“ u imenovanju osuđenika zbog gospodarskog kriminala u Nadzorni odbor JANAF-a.

Na djelu je isti tip ljudi. Što možemo od njih očekivati? Nešto slično onomu što smo već jednom doživjeli. Na izborima god. 2000. naciji su ČAČIĆ-PUSIĆ-MESIĆ ponudili 200.000 novih radnih mjesta. Poslije su državnu vlast dijelili s SDP-om Ivice Račana. Prodali su strancima što su stigli, udvostručili su državni inozemni dug, a broj su nezaposlenih nakon Linićevih „stečajeva s preustrojem“ do kraja mandata dotjerali na 400.000.

Što dakle? Gadno. Kutinski Stožer za obranu Petrokemije od prvoga potpredsjednika Vlade polaže sve nade u pravednost madžarskoga kaznenog suda. Ona bi, bude li je, dobro došla i Zoranu Milanoviću.

Benjamin Tolić

Hrvatska je definitivno globalizirana. Gotovo da nema mode ili gluposti koja se pojavi u zapadnom svijetu, a da i kod nas ne nađe lijepi broj pristaša. Naravno, i neki dublji procesi u zapadnoj civilizaciji također se odražavaju na procese u Hrvatskoj. Taj sraz zapadnjačke dekadencije i autentičnog hrvatskog javašluka zna ponekada uroditi zanimljivim rezultatima. 

Recimo, kada u ime širenja demokracije u Siriji povučemo Inu iz unosnog posla u toj zemlji. Ili kad organiziramo 'veselu paradu' u ''Malom mistu''. Nešto slabije od drugih trendova sa Zapada primila se u nas pobuna protiv ACTA-e. Prosvjedi na ulicama naših gradova protiv tog zloslutnog trgovačkog sporazuma jedva su spomena vrijedni. Nešto je življe bilo protivljenje u virtualnom internetskom svijetu. Ipak, kolateralna žrtva te metiljave bune ispao je neočekivano predsjednik Ivo Josipović! Najpopularniji, najobrazovaniji, najuglađeniji, najmuzikalniji, najpravedniji i najsvjetliji hrvatski političar. Kako se to moglo dogoditi!?

Istina, Josipović je u globalističko-pravedničkom zanosu u jednom trenutku pozdravio ACTA-u kao primjeren oblik zaštite autorskih prava. Što je i razumljivo, jer naš je predsjednik inače gorljivi zaštitnik raznih prava, a valjda mu je i dozlogrdilo da bubuljičavi klinci diljem Lijepe Naše i ostatka svijeta besplatno skidaju i ''šeraju'' njegovu kompoziciju Ars diaboli. A to boli. Međutim, predsjednikova bezazlena izjava podigla je poprilično nepredviđene prašine. I to na potpuno nepredviđenom mjestu. Na portalu Index! Doduše, prvo su tzv. Anonimusi (Anonymous) napali predsjednikovu internetsku stranicu i na dva je sata učinili nedostupnom. Ali to je zalijetanje mušice u oko u odnosu na ono što je uslijedilo. Sustavno čerečenje na Babićevom portalu. Fokus napada nije više bila ACTA, nego Josipovićeva uloga u ZAMP-u. (Uf, sve više kratica, to je pouzdan znak da napredujemo prema novom totalitarizmu!) I po prvi put se u našoj javnosti o Josipoviću govorilo u negativnom kontekstu. Toliko negativnom da sam ga i ja, okorjeli suradnik Hrvatskog lista, poželio braniti! I ne samo poželio nego to i činim! Sad, što se njemu ta obrana neće svidjeti, druga je stvar. Štoviše, siguran sam da će, ako ovo pročita, zavapiti: ''Nemojte me više braniti!''

Naime, kad Matija Babić, Aca Stanković i Ivica Đikić nekog napadaju, pošten čovjek automatski osjeti potrebu da dotičnog brani. To je, vjerujte, refleksna reakcija! ZAMP (Zaštita autorskih muzičkih prava), barem ovaj današnji koji naplaćuje proviziju na sve i svašta, uistinu jest u velikoj mjeri Josipovićevo čedo, činjenica je i to da to čedo ima čudovišan tek pa siše i više no što mu po pravdi i pravu pripada, isto tako čini se da je u tu cijelu priču sa sisanjem preko svake mjere uključena i neobična tvrtka Emporion na čelu koje je Josipovićev dobar pajdaš  … Ali sve to nije dovoljan razlog da okretni promotor Severinina pornića i Sorosov gojenac raspali po predsjedniku Josipoviću iz svih raspoloživih sredstava, mora postojati i neki ''konkretniji'' razlog. Dakle, što je ponukalo Babića da ljušti pozlatu s Josipovićeva ''lika i djela''?

Najlogičnije bi bilo da je povod Babićev strah da će mu ACTA uništiti unosan biznis. Naime, većina vijesti, fotografija i video klipova na njegovu portalu potpadaju pod udar nekog budućeg, s ACTA-om usklađenog, zakona o zaštiti autorskih prava. No, pošteno kazano, to vrijedi i za ostale portale u Hrvatskoj. Osim toga, oštrica napada na Josipovića brzo je s njegova pristajanja uz ACTA-u skrenula prema 'Zamporionu', tematici koja više ima veze s uobičajenim hrvatskim gospodarskim i monopolističkim kriminalom nego s međunarodnim trgovačkim sporazumima.

Razloge Babićeve netrpeljivosti i nasrtljivosti dakle treba tražiti drugdje. Možda u Mesićevoj ozlojeđenosti zbog Josipovićevih prigovora na rastrošnost Mesićeva nepotrebnog ureda. Kako vrijeme prolazi, sve više se pokazuje da Mesić nije benigni šaljivdžija i niškorist kako ga je dio javnosti doživljavao, nego puno opasniji igrač.

Ne treba smetnuti s uma da se sam Babić kod Ace Stankovića hvalio da je triput prije izbora ručao sa Zoranom Milanovićem. A što u Hrvatskoj znače politički ručci još davno nam je objasnio Davor Butković. Činjenica je da se nakon izbora brižno gradi kult Zorana Milanovića. Njegovi govori su retorički gotovo savršeni, ali to je, čini se, i jedino što radi. Ostalo obavljaju Linić, Čačić i mediji. Na njih onda pada i nezadovoljstvo zbog nepopularnih mjera, a Milanović ostaje nedodirljiv.

Budući da je već prije stvoren kult Ive Josipovića Pravde, trebalo je nešto učiniti da se na vrhu napravi mjesta za novog vođu, a Babić je kao stvoren za taj posao. Stoga ne treba očekivati da će se iz ove paljbe po Josipoviću izroditi nešto veće. Čini se da je riječ o kontroliranom nanošenju štete, da bi se ''druga'' smjestilo tamo gdje mu je mjesto i opomenulo ga da se ne zalijeće s logičnim izjavama. Kao što je npr. ona o Mesiću i njegovu uredu.

Imajući sve to u vidu, ne bih ni uzimao Ivu Pravednika u zaštitu da se na njega nisu obrušile i Novosti, list srpske manjine u Hrvatskoj, dotiran novcima poreznih obveznika o kojima, recimo, Hrvatsko slovo, jedini hrvatski tjednik za kulturu ne može ni sanjati. Štoviše, i crkavica koja je Slovu dosada donirana ove je godine još smanjena! No, pustimo to, vratimo se Novostima. Novinar glasila srpske manjine Ivica Đikić nedvosmisleno konstatira:

''Josipović je opasni manipulator koji funkcionira po bandićevsko-sanaderovskim principima''.

I ne samo to, Đikić Josipovića poziva da podnese ostavku i predviđa da će završiti u zatvoru kao i Sanader! Ne znam ima li išta utuživo u Josipovićevoj ulozi oko ZAMP-a, pretpostavljam da nema dok se ne dokaže suprotno, ali mi se čini da je nedopustivo i bezobrazno da jedan manjinski list tako nastupa prema predsjedniku države. Mislim, mora se znati neki red, postoje neke konvencije, neki dobri običaji koji ne moraju biti zapisani da bi se poštivali. No, nered je u hrvatsku političku praksu uveo još zlosretni Sanader kada je sklopio koaliciju s manjinskom strankom da bi izbjegao koalirati s HSP-om. Ni u jednoj normalnoj državi manjinski zastupnici ne određuju tko će voditi državu, nego u stvarima koje nisu usko od manjinskog interesa podržavaju koaliciju ili stranku koja je trenutno na vlasti. No, zahvaljujući Račanu, Budiši i Sanaderu, Hrvatska već dugo nije normalna država!

Ironično je da Josipovića napadaju upravo iz redova srpske manjine, a on je od početka svoga mandata najviše truda posvetio upravo razvijanju dobrih odnosa sa Srbijom, ispričavao se, najavljivao povlačenje tužbe protiv Srbije, ugošćivao Tadića i njegovu obitelj, pjevao Dodiku, dolazio na noge Pupovcu, slavio ustanak u Srbu … I sve uzalud, Novosti ga svejedno ne vole.

Ne vjerujem ipak da ga manjinci žele rušiti, jer teško da se mogu nadati boljem izboru na iole slobodnim izborima u Hrvatskoj. Možda ga tek žele malo požuriti u vraćanju Hrvatske u, po njima, bolju prošlost. Dodatni razlog može biti navikavanje hrvatske javnosti na drskost tog glasila. Kojemu je, očito, uzor Srbobran s početka dvadesetog stoljeća.

Bilo kako bilo, neće se ništa bitno promijeniti. Osim što će, ako ne bude nekih većih potresa uslijed gospodarske krize, Milanović s vremenom izbiti na vrh ljestvice najpopularnijih političara.

Damir Pešorda

Kada ste zadnji put pročitali pjesmu? Ne slušali, nego pročitali? Pjesništvo je, velite, odavno pobjeglo u laku glazbu?  Hm, da, ima tu nešto… Ali kada ste…?  –  Ma dajte, što je vama?! Tko danas čita i piše pjesme? To rade zgubidani. Ljudi kojima vrijeme nije novac. Čemu, uostalom, pjesme?! Čemu pjesnici?!

Svi će se u Hrvatskoj, osim možda Josipa Salapića, složiti da Kosoričin engleski i nije baš najbolji, ali ona se trudila, uzimala je sate poduke, učila. I taman kad je bez problema izmolila autogram od Obame, osmijeh od Barossa, potporu od Angele i Hillary – skinemo je s vlasti. Sad prijeti opasnost da će sve naučeno utaman propasti.

Povodom unutarstranačkih previranja u HDZu, zadarski Hrvatski list zatražio je mišljenje predsjednika stranke 'Jedino Hrvatska' Milovana Šibla, s obzirom da je on bio jedan od osnivača HDZ-a, te bliski suradnik prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.