Božićnu poruku zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića novinski su črčkari predstavili kao najžešću osudu sadašnje političke vlasti u Hrvatskoj. Očito su površno čitali. Nisu ih zanimali razlozi zbog kojih se Bozanić odlučno suprotstavlja protuustavnomu totalitarnom načinu na koji je, bez pristanka roditelja, u škole uveden novi predmet – zdravstveni odgoj.

Još manje ih je zanimao protukršćanski sadržaj novotarije. Njima je trebala senzacija. Za tu svrhu bila je dostatna Bozanićeva ocjena da su slogani koji opravdavaju takav postupak vlasti „jeka praznine“, a upravo se kao nenadmašiv citatni cvjetić nudilo njegovo mišljenje da će politička vlast koja pokušava rješavati društvene probleme zanemarujući temeljne istine kršćanske antropologije nužno „dovesti do razaranja čovjeka i nesreće za Hrvatsku“.

Zgodno. Ali takvo tumačenje poruke baca lažno svjetlo na Bozanića. Površan čitatelj površnih novinskih črčkarija može pomisliti da su, eto, novinari razotkrili sekularno proskribirani klerikalizam ili – još gore – katolički politički fundamentalizam! Brrr… to grozno zvuči. Ali to je sadržajna besmislica. Kako s političkoga tako s katoličkoga gledišta.

Bozanić se zauzimao za pristupanje Hrvatske Europskoj uniji. U toj mu stvari nije smetao demokratski deficit. Sa službenim je Zagrebom slavio hrvatski endemski referendum koji je sjajno – dvotrećinski – uspio, iako mu je pristupilo znatno manje od polovice ukupnoga broja birača! Bruxelles je, politički korektno, Zagrebu čestitao na čudesnu uspjehu.

Nedavno je pak stigla vijest da će Slovačka obilježiti zajedničku europsku valutu euro likovima slavenskih apostola, svete braće Ćirila i Metoda – bez svetokruga i križa! Slovačka dakako ne bi tako, ali Europska unija ne dopušta drukčije. Vijest  međutim nije sablaznila nikoga u Hrvatskoj. Ni u Crkvi ni izvan Crkve. Što dakle? Ništa. Črčkari bulazne. Nema u Bozanića nikakva, ni političkoga ni katoličkoga fundamentalizma. Njegova božićna poruka samo brani hrvatsko kršćansko biće od neznabožačke prosvjete. I poziva narod na vjernost kršćanskomu nauku.

Ali nije Božić u Hrvatskoj samo vjernički blagdan. Božić poodavno javno slave i nevjernici. Led je probila  srpska avangarda – bezbošci (ateisti) okupljeni u Srpskomu narodnom vijeću (SNV) oko svoga patrijarha Milorada Pupovca. Na njihovim se božićnim domjencima u Novinarskom domu u Zagrebu ponajviše tiska hrvatski politički svijet. Zašto? Pa, tko je tamo viđen, toga i u Bruxellesu rado vide. Osobito od onoga časa kada se god. 2004. s čestitkom Hristos se rodi! tamo povijesno ukazao rodonačelnik svih eurohrvata dr. sc. Ivo Sanader. Dugo je trebalo da se na takvo što osmjele i hrvatski nevjernici.

Kada su predsjednika Republike Ivu Josipovića novinari zamolili da se osvrne na Bozanićevu poruku, on je to odbio. Ali obećao je odaslati svoju božićnu poruku. I doista, najslavniji od stotinjak tisuća hrvatskih neznabožaca (agnostika) pozvao je „sve i pojedine“ (universos et singulos) svjetovne i duhovne, građanske i vojne,  policijske i umjetničke uglednike, vjernike i nevjernike, vlastodršce i oporbenjake na prvi hrvatski neznabožački – božićni domjenak! Ljudi su se u veliku broju odazvali. I Josipović je, istim onim plačnim glasom kojim uvijek iznova priseže da nikada ne će posustati u boju za novu pravednost, doista odaslao svoju božićnu poruku.

Govorio je općenito, pazeći da se komu ne zamjeri. Kritičke opaske o radu Milanovićeve Vlade formulirao je kao plah dječarac. A svi znamo da je ta Vlada za godinu dana učinila podosta ružnih stvari i da je od svih svojih predizbornih obećanja dosad ostvarila samo obećanje da će objaviti registar branitelja. Sve ostalo otišlo je krivim putom. Imali smo, rekao je Josipović, tešku godinu, a za koji dan ulazimo u još težu. Na kraju je – uvjeren da on nije „lignja“, nego izvrstan „komunikator“ – zazvao nadu, solidarnost i optimizam. To trojstvo oslonio je na konačni ulazak u Europsku uniju.

Usporede li se te dvije poruke, obje su nekako opće (katholou). Ali nije Josipović prikriveni  katolik. To nikako. Njegov božićni univerzalizam, po svemu sudeći, nadahnjuju sljedeći predsjednički izbori. No, Bog zna! Možda se varam. Stoga samo čestitam čitatelju Božić. I napominjem: U vjerskim pitanjima treba vjerovati svećeniku, u političkima  samo – zdravomu ljudskom razumu.

Benjamin Tolić

(Benjamin Tolić je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska. Njegove kolumne možete čitati u Hrvatskom slovu te na portalima www.izravno.com i www.hrsvijet.net)

Nedjeljom točno u dva sjeo sam s obitelji ručati. A onda je u naš dom uletio Aca Stanković sa svojim gostom, uglednim srpskim odvjetnikom Srđom Popovićem. Razvlače njih dva ratove iz devedesetih kao koke glistu po dvorištu. Sve sam to vidio i čuo tisuću puta, ali ,,demokratski Jugoslaveni'' se ne daju, po tisuću i prvi put pokušavaju se preobraziti u Šeherezadu koja pričanjem bajki pokušava produžiti svoj život. Ali što je previše, previše je! Te jugoslavenske bajke ne mogu vratiti život Jugoslaviji, no mogu čovjeku pokvariti ručak. Srđa onako uglađeno, čaršijski, demokratsko-jugoslavanski pokušava mrtvom Tuđmanu nakalemiti ideje o podjeli Bosne i Hercegovine još u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. I opet, ne hoteći, kazuje nam koliko je Tuđman bio iznad bulumente svojih osporavatelja. Priznaje Srđa da ga Franjo nije doživljavao kao prijatelja i samosvojna čovjeka, nego kao teklića Dobrice Ćosića, to jest srpske čaršije.

Srđa je Popović s druge strane pun hvale za Čička i Paragu. Jer ga valjda nisu pročitali kao Tuđman. Najljepše je što nam Popović pokušava prodati priču da su upravo Čičak i Paraga Hrvatine od glave do pete, dok je Tuđman, eto, narcisoidni general JNA. A kad je kojem eksponentu tog beogradskog čaršijskog kruga neki Hrvat baš po mjeri, onda to znači da se radi o Hrvatu s kojim bi se dala praviti Jugoslavija. Pa eto im i Čičak i Paraga neka s njima prave zajednicu kakvu hoće, ali nikada više na hrvatskom teritoriju. O Šeksu pak veli da je svoj ''nacionalistički'' prijestup učinio u pijanstvu te da se kasnije baš i nije sjećao što je činio i govorio. Laž je, naime, najbolje servirati s mrvičkom istine kao začinom.

Politički možda nije korektno, ali je zanimljivo spomenuti da u Stankovićevoj emisiji gostuje više Srba nego Slovenaca, Bošnjaka, Makedonaca, Albanaca i Crnogoraca zajedno! Eh, Aco, Aco, ne gradi se tako Region! Gdje ti se zagubio nacionalni ključ!? Opet, možda ja nisam u pravu, možda Srba u Hrvatskoj ima toliko da je njihova tolika zastupljenost u Stankovićevoj emisiji i statistički opravdana. S toga sam s oduševljenjem dočekao u ponedjeljak jutro najavu Državnog zavoda za statistiku da će popodne biti objavljeni rezultati popisa stanovništva. Čestitao sam ''statističarima'' na brzo obavljenom poslu, ni pune dvije godine im nije trebalo da naprave popis stanovništva i obrade podatke! No njihove brojke nisu potvrdile nadu da Acini gosti nisu pristrano birani. Šteta.

Onda se javio Milorad Pupovac s tvrdnjom da Srba zapravo ima puno više od broja u popisu stanovništva, samo se još uvijek zbog pritiska ne izjašnjavaju kao Srbi. Kakvog pritiska? Atmosferskog? Političkog? To samo Pupovac zna. I možda Stipe Mesić koji je svoju suprugu, ni krivu ni dužnu, svojedobno proglasio Ukrajinkom. Ipak, kad čovjek malo bolje razmisli, ima nešto u tim Pupovčevim riječima. Čovjeku se uistinu može učiniti, gledajući medije, politiku i dužnosnike, da je Srba u Hrvatskoj više no što ih je u popisu Državnog zavoda za statistiku. ''Jutarnjem'' i ''Večernjem'' najzanimljivije je pak to da je broj katolika opao za preko 200 000, a broj agnostika i ateista višestruko porastao. Sandi Blagonić je s druge strane iznenađen što broj katolika nije još manji s obzirom na, kako on veli, brojne afere u Crkvi kao instituciji. Siroti Sandi ne shvaća da Crkva nije politička partija ni da vjernici nisu birači pa da će okrenuti leđa vjeri ako neki pop proda crkveno zemljište i pobjegne s ljubavnicom. Ne vjeruju, Blagoniću, ljudi u popa nego u Boga!

Mene pak što se tiče, drago mi je da se na popisu pojavilo i sedamdesetak Hercegovaca. Nije loše imati pričuvnu opciju. Ako se Pupovčev ''pritisak'' nastavi i pojača.

Damir Pešorda

(dr. Damir Pešorda je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska)

Svašta se zapisuje i popisuje. Na to „svašta“ nikako ne gledam s prijezirom. Ti su zapisi i popisi, kada su kategorijalno usustavljeni, možda blesavi, ali nisu nezanimljivi. Tako Abendblattov črčkar lovi moralno-političke bisere državnih dužnosnika i inih javnika te ih  niže na vremensku nit tjedna. Abendblatt ih zatim u svom subotnjem prilogu Horizont oboji u crveno i redovito nudi hrvatskoj naciji na divljenje ili zgražanje.

Hoćete primjere? Evo. U Ministarstvu kulture pripremao se zakon kojim bi se umjesto televizijske pretplate svakomu –   imao ili ne imao televizor – razrezao  „televizijski porez“ u skladu s njegovim dohotkom. Kada je vijest o tomu uznemirila javnost, za to je ministrica kulture Andrea Zlatar Violić dopodne preuzela odgovornost, a popodne zbog toga smijenila svoga savjetnika za medije Milana F. Živkovića. Vesna Pusić, prva potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova, ocijenila je događaj ovako: Ne postoji nikakav slučaj ministrice Zlatar Violić. Njen slučaj je samo to da nije na vrijeme izbacila van tog malog koji je s tim istrčao.

Kada su novinari iščeprkali (ili dobili) obavijest da ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina ima u Bukovlju tvrtku koju nije upisao u imovinsku karticu, utvrdili su da je tvrtka prezadužena, a da određenu svotu duguje i državi. Na to se Zoran Milanović u Vladi osvrnuo riječima: Nemojmo dopustiti da nas na ovakvim sitnicama love i da se ljudi moraju pravdati, a u biti se ne moraju pravdati. Ovdje u materijalnom smislu očito nema ničega, ta firma očito već dugo ne radi. Pred studentima splitskoga Pravnog fakulteta Milanović je ipak „morao pravdati“ svoga ministra. Tamo je rekao: Nije svaki sukob interesa kazneno djelo. On to može postati, ali može biti i samo fikcija.

Neka svatko sam procijeni moralnu i političku vrijednost tih bisera. Meni se čini da oni nisu žuljali moralnu školjku iz koje su se izvalili. Kao ni onaj biser kojim je Milanović svojedobno branio Čačića, tvrdeći da su žrtve automobilske nesreće same skrivile svoju smrt, jer u automobilu, na koji je Čačić naletio straga, nisu bile vezane sigurnosnim pojasima.

To su bez dvojbe zanimljivi zapisi. Ali naglo ih je zasjenio popis – popis pučanstva Republike Hrvatske! Državni zavod za statistiku popisao je pučanstvo u travnju 2011. U  lipnju nas je izvijestio da nas ima 4.290.612. Tada je obećao do kraja godine obraditi i objaviti popisne podatke. Već izmiče i 2012., a posao je daleko od dovršetka. Štoviše, ne zna se kada će i hoće li uopće biti dovršen. Vrlo vjerojatno nikada ne ćemo doznati koliko smo u travnju 2011. imali krava, koliko konja, ovaca, koza, magaraca… Za to se međusobno okrivljuju ravnatelj Državnoga statističkog zavoda Ivan Kovač i bivša predsjednica Vlade Jadranka Kosor.

Zavod se, evo, ipak smilovao! Izvijestio je da nas ima 4.284.889, dakle 5.723 manje nego u lipnju 2011.,  a 152.571 manje nego po popisu iz god. 2001. Taj manjak Hrvati uglavnom dijele s najbrojnijom narodnom manjinom – Srbima. Hrvata ima 3.874.321, dakle 102.850 manje nego god. 2001., a Srba 186.633, dakle 14.988 manje nego god. 2001. Hrvati su demografski stari (prosječna dob: više od 41 god.), a Srbi još stariji (prosječna dob: više od 52 god). Nijedna druga narodna manjina ne prelazi jedan posto ukupnoga pučanstva. Katolika je manje oko 200.000. a agnostika je oko 100.000 više nego prije 10 godina. Tako brojni agnostici po općem su uvjerenju pomodna sljedba predsjednika Republike Ive Josipovića. Ti podatci nisu iznenadili ljude koji prate upozorenja zabrinutih demografa Jakova Gele, Anđelka Akrapa i Stjepana Šterca. Oni su i očekivali otprilike takvo stanje.

Ali neki su ljudi odmah osporili vjerodostojnost popisa. Pupovčev drug iz Srpskoga narodnog vijeća (SNV) Saša Milošević vjeruje da Srba ima – više! On je, valjda, svoju vjeru čvrsto oslonio na Pupovčevu nedavnu tvrdnju da u Hrvatskoj ima 250.000 Srba. Vjerodostojnost rezultata popisa osporavaju i neki stručnjaci koji znaju i kako se popisuje i kako se obrađuju podatci. Neke sam bedastoće uočio i ja. Popis je, primjerice, obavljen u travnju 2011., a Zavod nas je u lipnju te godine u njemu našao  5.723  više nego danas! Morao sam se grohotom smijati kada sam vidio da Zavod Bosance, Hercegovce, Istrane, Jugoslavene, Zagorce, Muslimane, Pravoslavce predstavlja kao narodnosti! Ja ipak ne bih tomu popisu osporavao okvirnu vjerodostojnost, kao što je ne osporavam ni onomu što ga je u Rimskomu Carstvu dao provesti car August (Lk 2,1), premda sam prilično siguran da taj popis nije zabilježio ime našega Gospodina koji se u to doba rodio u Betlehemu.

Benjamin Tolić

(Benjamin Tolić je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska)

U neka druga, davno prošla vremena trojac iz naslova bio je nešto bez čega je bio nezamisliv kraljevski dvor. Kralj je Božjom milošću vladao i dijelio pravdu, pjesnik je opjevavao kraljeve pohode i legitimirao poredak kroz umjetnost, to jest mitotvorbu, a luda je imala funkciju zabavljača, njegove ludorije služile su kao svojevrsni kontrapunkt ozbiljnosti i pompi na dvoru. U zapadnom svijetu odavno već nema pravih kraljeva, pjesnici opjevavaju neke svoje, manje ili više uvrnute svjetove, i za to očekuju državnu apanažu, a lude su se, ostavši bez posla, preselile na televiziju i druge medije.

Ipak, jednom uspostavljeni obrasci ponavljaju se u različitim varijacijama i nijansama. Zanimljivo ih je prepoznavati, nedopustivo poistovjećivati. Ovih su dana obljetnice smrti Franje Tuđmana i Vlade Gotovca, državnika i pjesnika. Obojica zauzimaju važno mjesto u novijoj hrvatskoj povijesti, ali nekima to kao da nije dovoljno pa ih stalno pokušavaju (zlo)upotrijebiti u nekim suvremenim prijeporima. Gotovčevo nezadovoljstvo vlastitom političkom ulogom u sudbonosnim trenucima uspostave hrvatske države obilato su koristili Tuđmanovi protivnici još za pjesnikova života. A naročito nakon njegove smrti. Štoviše, sustavno se radilo na uspostavljanju cijelog jednog kulta Vlade Gotovca kao reprezenta svega onoga što Tuđman nije. Ironija sudbine jest u tome da su kreatori tog kulta bili oni koji su, dok su Tuđman i Gotovac robijali za hrvatsku stvar, zdušno služili režimu koji je tu dvojicu domoljuba proganjao i zatvarao.

Gotovac je Tuđmana nadživio godinu dana, no kao povijesna osoba Tuđman će nadživjeti Gotovca onoliko dugo koliko bude Hrvatske i Hrvata. To je danas kristalno jasno čak i onima kojima Tuđman nije bio simpatičan, a bilo bi jasno i Gotovcu da je živ. Međutim, dok bude hrvatske kulture Gotovcu će u njoj biti zajamčeno mjesto kao pjesniku i intelektualcu koji se borio za slobodu kao univerzalnu vrijednost, a u tom kontekstu i nacionalnu slobodu. Ostajući kritičan prema vlasti i kada je ona postala hrvatska, Gotovac može također poslužiti kao paradigmatičan primjer poželjnog odnosa intelektualca prema vlasti općenito. Koliku je ulogu u toj kritičnosti imala osobna taština ili frustriranost zbog vlastitog političkog neuspjeha, s vremenom će postajati sve manje važno. Ono što će ostati jest činjenica da su i Tuđman i Gotovac Hrvatsku željeli, za nju se borili i na koncu izborili. Pri tome je državnik državu vodio i rješavao praktične probleme, dok je pjesnik, što mu je i funkcija, ostvareni ideal kritizirao jer ostvarenje nekog ideala nužno nije idealno.

Kako vrijeme bude protjecalo, oni koji su pokušavali instrumentalizirati Gotovca, ne toliko protiv Tuđmana koliko protiv ''ideala'' za koji su se i Tuđman i Gotovac borili, polako će odustajati. Jer glumiti pijetet prema onome koga si svojedobno zatvarao, odnosno koga su zatvarali tvoji ideološki predšasnici, nije lako. A naročito kada više nije produktivno u aktualnim ideološkim okršajima. Zato eksponenti kvazilijevog jugotužja sad pogled okreću prema Gotovini nadajući se da bi im on mogao poslužiti u iste svrhe kao i Gotovac. Međutim, to je još grotesknije od pokušaja instrumentaliziranja Gotovca. Osim toga, Gotovina ne izgleda kao čovjek kojim bi se dalo manipulirati. To što je pružio ruku i Josipoviću, i Milanoviću, i Šeksu, i mnogim drugima, ne znači da zna tko je tko. Stoga su smiješni i pomalo gadljivi pokušaji ''Jutarnjeg lista'' i sličnih medija da ga prikažu kao čovjeka sklonog politici kakvu oni propagiraju. Odlaskom na Tuđmanov grob s izaslanstvom HDZ-a i obitelji pokojnog predsjednika te na misu zadušnicu Gotovina je zorno pokazao što misli o tome tko je tvorac moderne Hrvatske. Tuđmanovi osporavatelji mogu se gristi od muke koliko hoće, povijest ih polako šalje tamo gdje im je mjesto. U zaborav.

Jedan od onih koji to ne shvaćaju jest i umirovljeni komedijaš iz Grškovićeve. Kao što je luda svojevrsna parodija institucije kralja, tako je i institucija bivšeg predsjednika svojevrsna šala na račun institucije predsjednika. Tragikomično je da obnašatelj te uloge, koji je uglavnom pričao viceve dok je bio stvarni predsjednika, sada pokušava nastupati ozbiljno. I bome tek sada me uspijeva nasmijati. Dobro mu je ono s Vojvodinom! Dok su srpski neprijateljski vojnici bili u Lijevim Štefankima, u koje se inače u mirna vremena putovalo ZET-ovim prijevozom, Tuđmanu se navodno po glavi motala Vojvodina.

Damir Pešorda

 (dr. Damir Pešorda je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska. Njegove komentare možete čitati u Hrvatskom listu, Hrvatskom slovu te na portalima www.izravno.com i www.hrsvijet.net)

Mimo trinaeste obljetnice preminuća prvoga hrvatskog predsjednika službena je Hrvatska prošla tobože ravnodušno, kao pokraj turskoga groblja. Unatoč tomu moja se neznatnost nije mogla oteti drukčijemu dojmu. Ako i nije bila potištena, službena se Hrvatska držala nekako pokunjeno. Kao da ju je Haaški sud nedavno ošinuo mokrom krpom,  izdao i predao – Hrvatima.

Hm, reći ćete, to je ludo! Kako hrvatska vlast može biti nesretna zbog oslobađajuće presude?! Pa taj je čudovišni sud na posljetku poništio svoju osudu Hrvatske zbog „udruženoga zločinačkog pothvata“. Time je sam sebe osudio. Osvjetlao je obraz Franji Tuđmanu i njegovim generalima. Vratio je čast hrvatskomu Domovinskom ratu i svima nama – „znanima i neznanima“ – koji smo branili svoj dom od srpsko-crnogorskih osvajača. Kako se vlast u Hrvatskoj može zbog toga žalostiti?

Da, sve to stoji. Ali, eto, svašta se događa. Ili, bolje reći, ne događa. Ni dva predsjednika Republike, sadašnji i bivši, Josipović i Mesić, ni predsjednik Sabora Leko, ni predsjednik Vlade Milanović – nitko od državne vlasti nije se u ime Republike Hrvatske poklonio uspomeni njezina utemeljitelja. Javno su se na zagrebačkom Mirogoju sjetili  Franje Tuđmana njegova obitelj, njegovi generali i njegova svestrano – moralno, politički, ideološki, financijski – opustošena stranka. Nad tim događajem dominiralo je veličanstveno rukovanje Ante Gotovine s Vladimirom Šeksom.

Zašto je tomu tako? Premudri Abendblattov kolumnist drži da je to stoga što je Franjo Tuđman „jedna od najkontroverznijih političkih osobnosti“, pa još ne znamo što nam je ostavio. Prevelika se mudrost, kao obično, vara. Tuđman nam je ostavio ni manje ni više nego – slobodnu i suverenu hrvatsku državu, sa svim izvorima narodnoga bogatstva u većinskomu domaćem vlasništvu i s inozemnim dugom manjim od deset milijarda dolara.  Vlast to dobro zna. No, ona, kao i kolumnist, također zna da nepredvidljivi Haaški sud sudi i Tuđmanovoj politici u Bosni i Hercegovini. Politici koju je ta vlast (Stjepan Mesić, Vesna Pusić, Ivo Josipović) lažno optužila i sama osudila.

Možda se varam. Lako je moguće da državna vlast visoko cijeni povijesnu veličinu prvoga hrvatskog predsjednika, ali se zbog tereta vladanja zabavila o sebi, pa smetnula s uma Tuđmanovu obljetnicu.

„Kukurikavci“ su potrošili prvu četvrtinu svoga mandata, a opće je stanje u državi puno gore nego za prijašnje loše vlasti. Rast BDP-a nije ostvaren. Rasli su na jednoj strani samo porezi i cijene, a na drugoj broj nezaposlenih ljudi i beznađe. Statistika trenutno bilježi više od 348.000 takvih nesretnika. Svaki peti državljanin dospio je u zonu statističkoga siromaštva. To je valjda posve raspametilo socijalnodemokratsku dušu glavnoga „kukurikavca“, pa je, jadan, načas zaboravio i Plan 21, i povišenje PDV-a s 23 na 25 posto, i Linićev rast BDP-a, i Čačićev investicijski tsunami, te Mislavu Bagi drsko „kukuriknuo“ u mikrofon: Mi nismo ništa obećali!

Točno, veli Zvonimir Hodak, to su i ostvarili. Drag mi je Hodak, ali ovdje mi je znakovitiji Morgenblattov Davor Butković. Ni on ne niječe gospodarski neuspjeh, ali iz petnih žila naglašuje društveni uspjeh. Hrvatska je, veli, pod „kukurikavcima“ „postala poštenije, slobodnije, uređenije i modernije društvo“, jer su donijeli zakon o umjetnoj oplodnji i uveli zdravstveni odgoj u škole. Eto, to je taj slavni pozitivni pogled!  Ali nedostatno pozitivan. Jer, i porezi idu u gospodarsku sferu. Tko to ima na umu, kao uspjehe će ocijeniti i neuspjele porezne napore Slavka Linića u nekim područjima imovine i neuspjelu poreznu samopožrtvovnost Andreje Zlatar Violić u području javne televizije. To više što je on ministar financija, a ona ministrica kulture. A te stvari vrijede u gospodarstvu barem toliko koliko ono što Butković hvali – razmnožavanje istospolnih „brakova“ i poticana onanija u društvu.

Nije to – reče mi prijatelj psihijatar – za šalu. Ti misliš da su Morgenblattovi črčkari samo „mjed što ječi ili cimbal što zveči“ (1Kor 13,1)? Varaš se. To su bolesnici, mizokrobati. – Molim? – Da, dobro si čuo – odvrati on. – Imaš ljude koji bolesno mrze ljude, to su mizantropi, drugi mrze samo žene, mizogini, a ta pernata kohorta s kojom se ti sprdaš, to su bolesnici koji mrze sebe, jer su Hrvati. Dakle, mizokrobati ili hrvatomrsci – lišaj na deblu tuđmanovske Hrvatske. Ali s njima će Tuđman bolje rasti u srcu  hrvatskoga naroda nego što bi rastao bez njih.

Benjamin Tolić

(Benjamin Tolić je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska. Njegove tekstove možete čitati u Hrvatskom slovu i na portalima www.izravno.com i www.hrsvijet.net)

Dvanaest posljednjih godina ni u Hrvatskoj ni u svijetu nisu bile baš uspješne godine. Kakvim će ih držati povjesničari za nekih pedesetak ili stotinjak godina, ne znam, ali nama koji smo ih podnosili teško da će ostati u dobrom sjećanju. Ukoliko se to ipak dogodi, onda znači da nas čeka još gora budućnost.

Devedesetih smo, unatoč poteškoćama, imali razloga za optimizam, no taman kada smo se ponadali da nam predstoji bolji život u slobodnoj, neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj, stvari su se od dvije tisućite naovamo počele komplicirati. Račan-Budišina koalicija u manje od četiri godine uspjela je pokvariti sve što se može pokvariti. Veliki dio štete činili su namjerno, a ponešto i iz neznanja i nesposobnosti.

Započeli su enormno inozemno zaduživanje, rasprodaju banaka, hotela, Ine, Plive …, dovršili prodaju HT-a, ispremiješali državne blagdane, ukinuli Saboru atribut državni, zapustili Oltar domovine, ukinuli Županijski dom Sabora, uveli kancelarski sustav u kojem se Sabor pretvorio u skup dizača ruku itd.

Ivo je Sanader, servilan prema inozemstvu i bahat prema tuzemstvu, nastavio uništavati zemlju po već uhodanoj špranci svojih prethodnika Račana, Budiše i Mesića. Usput uništavajući i politički smisao stranke kojoj je prijevarom došao na čelo.

Tih godina dok se živjelo od rasprodaje zemlje i nepovoljnih kredita politika se svodila na ispunjavanje zadaća iz Bruxellesa, regionalno povezivanje i borbu protiv ''hrvatskog nacionalizma''. Kad mu je trebala potpora inozemnih faktora za drugi mandat, Sanader se hvalio u Londonu da je ''nacionalizmu'' stao za vrat, nekoliko godina kasnije u Izraelu Josipović je ustvrdio da ta ''guja'' još nije sasvim mrtva i da je treba zatrti. Pametan čovjek, jer koja bi bila njegova svrha ako je famozna ''zmija'' mrtva!?

U tim i takvim okolnostima, deklarirao sam se nacionalistom iako osobno nikakvih nacionalističkih poriva nisam osjećao. Mislim, barem ne u smislu nacionalizma kakvim ga predstavljaju naši mainstream mediji, a to znači bijah ravnodušan prema Srbima, Židovima, Englezima i Tuarezima, još ravnodušniji prema Sanaderovu ''hrvatovanju'', ne odlažah na mise zadušnice Poglavniku, ne namirivah se ljevicom iz državnih jasala dok mi je desnica na srcu bila, a ni glava mi ćoškastom ne postade. No biti hrvatskim ''nacionalistom'' početkom ovog tisućljeća, dok su na suprotnoj strani bili Mesić, Sanader, Čičak, Štrbac, Puhovski, Pilsel, Pusići, Goldsteini, Perkovići itd., bilo je pitanje časti.Ipak, za prolivenim mlijekom ne vrijedi žaliti. ''Godine koje su pojeli skakavci'', da pozajmim formulaciju od srpskog pisca Borislava Pekića, uvijek su godine propuštenih prilika uslijed viška ideologije i manjka razuma. Godine kada skakavci, crveni i crni, šareni i bezbojni, brste sve oko sebe. Hrvatskom su proteklih godina harale dvije ideologije, ideologija globalizacije i ideologija balkanizacije, to jest Regiona.

U prvoj je prednjačio Sanader, u drugoj Mesić, no najvažnije je da su u presudnim trenucima nastupali zajednički. Uglavnom protiv stvarnih hrvatskih interesa. Krajnji cilj je valjda bila osiromašena, zadužena i osramoćena zemlja. Sada kada je neočekivanom haaškom presudom generalima ovo treće onemogućeno, ''skakavci'' su malo zbunjeni, grizu oko sebe bezveze. No oporavit će se oni, osim toga zaduženost i siromaštvo i dalje ostaju. Situacija je - ne našom nego Meronovom, američkom ili Božjom zaslugom – nešto bolja, no još uvijek daleko od dobre. Stoga, kako rekoh, za prolivenim mlijekom ne vrijedi žaliti, no treba poduzeti sve da se mlijeko dalje ne prolijeva.

Spomenuti Borislav Pekić u svom osvrtu na ''skakavce'' primjećuje: '' Da bi se razum imao, decenijama ga je potrebno gajiti i negovati u glavama građana. I onih koji upravljaju i onih kojima se upravlja. I zato smo sada okruženi skakavcima koji nas jedu.''

U Hrvatskoj, bojim se, razum ne vrijedi ''gajiti i negovati'' u glavama onih koji su posljednjih dvanaestak godina narodom upravljali, njih – što uz pomoć biologije, što glasovanjem – treba mijenjati nekim novim ljudima, a razum treba poticati u glavama građana. Kako bi se ta smjena uopće mogla dogoditi.

Promjena u glavama i dušama ljudi u ovom je trenutku, čini mi se, važnija od smjene ove ili one trenutne političke garniture. Ponuđeno na političkom tržištu ionako je previše slično da bi stvaran i smislen izbor uopće bio moguć. To, naravno, ne znači da aktualnu garnituru na vlasti ne treba kazniti u prvoj izbornoj prilici. Dapače!

Međutim, ono što je važnije jest promjena svijesti, načina mišljenja, vladajuće političke paradigme. Našom politikom, kulturom i medijima vladaju sredovječni ''omladinci'' pripremani za održavanje i opravdanje bivšeg, u međuvremenu propalog, sustava. Oni se neće i ne mogu promijeniti, njih treba pobijediti riječju i pameću. I to ne zato što bismo ih mrzili, nego zato da nam ne brste budućnost i budućnost naše djece. No da bismo to mogli, moramo prvo biti načisto s tim tko smo to mi i što hoćemo.

Najmanji zajednički nazivnik toga ''mi'' trebao bi biti stav da živimo u državnom okviru koji se naziva Republika Hrvatska i da nam je zajednički interes da taj okvir opstane i da se u njemu živi što bolje. O svemu drugom možemo raspravljati i oko svega drugog možemo se nadmetati. Ali u taj ''mi'' ne pripadaju oni koji se identificiraju s nekim drugim državnim okvirom, pogotovo ako je uvjet obnove tog drugog okvira propast ovoga kojega sada imamo. Kad Viktor Ivančić primjerice kaže ''Nema te Hrvatske koja može biti ostvarenje mojih ideala! Niti sam je sanjao, niti me ona budnoga usrećuje…'', on automatski priznaje da a priori ne prihvaća nikakvu Hrvatsku kao samostalnu državu.S takvima je nemoguće voditi argumentiranu raspravu oko bilo kojeg političkog pitanja, nemoguće graditi prosperitetnu zajednicu. Dakle, nije toliko riječ o strahu od nekakve nove Jugoslavije nego o društvenom problemu. Ti ljudi žive i djeluju među nama a smisao vlastitog djelovanja nalaze u nijekanju i podrivanju društvenog i državnog okvira u kojem svi skupa živimo i radimo.

Tragikomično je kada se takvi nameću društvu kao nekakvi moralni, politički, medijski, književni ili kakvi god autoriteti. Oni su se stjecajem okolnosti našli u apsurdnoj situaciji ''učenjaka iz Salamanke'' iz Ecova eseja Od Patmosa do Salamanke . U tome se eseju Eco referira na apokrifni esej The Pathoms Seller izmišljenog autora Mila Temesvara, u kojem se spekulira o poziciji humanističkih intelektualaca koji su smislom opskrbljivali jedan sustav nakon što se sustav raspao, to jest pregazilo ga vrijeme.  Kao primjer za ilustraciju glavne teze uzima se pozicija ''učenjaka iz Salamanke'' koji je bio stručnjak za astronomiju i geografiju dok Kristofor Kolumbo nije njegovo znanje učinio zastarjelim i suvišnim. Postavivši tako odgovarajući kontekst, Eco efektno poentira: U toj situaciji učenjaku iz Salamanke – ukoliko želi preživjeti – otvaraju se dvije alternative: ili se podvrći tečaju osposobljavanja da stekne znanja dovoljna za učitelja kulture i života u izmijenjenom horizontu odnosa, ili ustanoviti temelje nove znanosti, koja se sastoji u moralnom i kulturnom osporavanju otkrića Amerike. (…) Amerika postoji, istina je, ali je zlo što postoji, i odatle će proisteći ozbiljne štete po ljudski rod. Učenjak iz Salamanke, postavljajući se kao ekspert za ''a dokle ćemo doći'', iznova pronalazi ulogu u društvenom kontekstu, razabire politička, vjerska i ekonomska tijela koja se mogu okoristiti njegovom ideološkom propagandom i, jednostavno rečeno, opet zadobiva mjesto i prinadležnosti. U toj njegovoj novoj ulozi Temesvar ga označuje kao ''prodavača Apokalipse''.Slično je i s ''učenjacima iz Kumrovca''. Po njima: Hrvatska postoji, istina je, ali je zlo što postoji, i odatle će proisteći ozbiljne štete po ljudski rod, ili barem jugoslavenski soj … Kako će se pak ''učenjaci iz Kumrovca'' snaći u situaciji kada njihovo ''znanje'' više nije potrebno, njihova je stvar, egzistencijalno ni materijalno ionako nisu ugroženi, u pitanju je samo njihov intelektualni i politički prestiž.

Važnija je stvar kako će se društvo kao cjelina riješiti njihovih frustracija. Međutim, treba priznati da se ružičaste perspektive ne otvaraju više ni pred anakronim, domoljubnim bugarenjem tzv. ''desničara'' izgubljenih u vremenu i prostoru, a ni pred profesionalnim domoljubima iz Sanaderove orbite. Hrvatskoj u vremenima koja dolaze trebaju ljudi od djela, ljudi koji dobro razumiju suvremeni svijet, a još bolje tko su, što su i kojem narodu pripadaju.

Smisao nacionalne države i nacionalne politike u novim okolnostima može biti redefiniran, no ona jezgra, koja se sastoji od činjenice da ''država nema prijatelje, samo interese'', mora ostati nedirnuta. Da bi ti novi ljudi uopće dobili priliku doći u prvi plan, nužno je mijenjati društvenu klimu, medije, kulturu. Ili, ako baš hoćete, moglo bi se to nazvati ''duhovnom obnovom''. Odavno zazivanom, još neostvarenom.

U protivnom, i godine koje dolaze, obrstit će nam skakavci.

Damir Pešorda

(dr. Damir Pešorda je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska) 

Svi su mediji ovih dana prenijeli izjave predsjednika i premijera Srbije Tomislava Nikolića i Ivice Dačića, nakon haaške presude hrvatskim generalima. Evo što su izjavili:

Tomislav Nikolić: -"U operaciji Oluja protjerano je preko 220.000 Srba i ubijeno na tisuće nenaoružanih muškaraca, žena i djece".

Ivica Dačić: -"Oluja je jedan od najvećih zločina nakon Drugog svjetskog rata, koji je doveo do protjerivanja 200.000 ljudi i više tisuća ubijenih".

Teško je raspravljati s ljudima koji mogu ovako lagati.

Stoga ćemo samo, prema transkriptima rabljenim u Haagu,  navesti Miloševićev govor s proširene sjednice tzv. Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije, održane 14. kolovoza 1995., dakle šest dana nakon završetka vojno-redarstvene akcije "Oluja".

Slobodan Milošević:

"...Ne bih govorio o jednoj poražavajućoj i ponižavajućoj situaciji - da je sva pomoć koju je dobila Republika Srpska Krajina, praktično, završila kao naoružavanje hrvatske vojske! Zamislite vi taj apsurd: na jednoj strani, odbija se mirovni plan, a na drugoj strani, odbija se braniti?

Vi ste najstručniji dio ove naše Vojske i kao što znate, tamo je palo naredjenje da svi izadju iz Krajine tog istog dana, bez stvarnog dodira s hrvatskom vojskom na najvećem dijelu fronte. Da smo tog dana napravili idiotsku glupost i odlučili da im pomognemo, tko bi to stigao do Knina do večeri?! Pa, tamo se ne bi moglo prići od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bijegu (bežaniji) zajedno sa stanovništvom. Više su izginuli u bijegu (bežaniji) sa stanovništvom, nego što bi izginuli držeći linije. To je apsurdna situacija!

Pitanje je tko je, zaista donio odluku da krajiško vodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, u okolnostima kada su imali sve uvjete da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba biti razlog da Jugoslavija jurne tamo braniti te teritorije, s kojih su oni pobjegli kao zečevi?!

Molim vas, 6 tisuća Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cijela Prva armija, zrakoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu obranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!?

Oni ga nisu ni branili, jer po svim izviješćima koje smo dobili od policajaca, gradjana i ostalih, čim je prestala artiljerija u sedam navečer, oni su naredili - bijeg (bežaniju)!

Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora, niti je bilo borbenog dodira s hrvatskim snagama. Sada se mi trebamo uvlačiti u jednu situaciju, kako je, evo, zbog obrane žrtava, nama stalo više do tog teritorija nego onima koji su na tom teritoriju imali sve uvjete da se brane, a odlučili su da 'hitno' svi - pobjegnu!"
 
Tako je, prema riječima Miloševića, izgledalo protjerivanje 220 tisuća Srba u akciji Oluja, koje spominje Nikolić. Treba dodati da u vrijeme Oluje na tom području jamačno nije bilo 220 tisuća ljudi, pa ih toliko nije moglo ni pobjeći.

Što se tiče laži o više tisuća ubijenih Srba u Oluji, koje spominju i Nikolić i Dačić, navest ćemo samo podatak da je haaško tužiteljstvo teretilo hrvatsku vojsku za 320 ubijenih Srba u Oluji, a sud je prihvatio samo 44 slučaja za koje je bilo dokaza.

To otkriva veličinu Dačićeve laži, koji Oluju ocjenjuje kao "jedan od najvećih zločina nakon Drugog svjetskog rata".

To laganje, kojim se oni vjerojatno ponose, poprima apsurdne razmjere kada Hrvate optužuju za genocid a svi znaju da na području bivše Jugoslavije uopće ne bi bilo ratova bez Srbije. Sva divljaštva i svo zlo poteklo je iz Srbije.

www.izravno.com

http://www.izravno.com/vijesti/srbija-je-uzrok-svih-ratova-na-podrucju-bivse-jugoslavije/47859122e9/?tx_ttnews[backPid]=17

(Damir Grund, www.dnevno.hr) U stranci Jedino Hrvatska upozoravaju da je povratkom generala završen proces stvaranja neovisne hrvatske države te se pitaju je li pametno da teško stečeni suverenitet odmah prepustimo EU birokratima.  

Oslobađajućom presudom generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču napokon je dovršen časan proces stvaranja samostalne i suverene Hrvatske države. Trebamo li je odmah prepustiti europskim birokratima, ući u Europsku uniju u kojoj ćemo biti beznačajna provincija? - pitaju se u stranci Jedino Hrvatska.  

- Ulazak u EU za sve nas će biti katastrofa iz tri razloga: ne samo gospodarskih, već i političkih i kulturnih. Svjedoci smo da se već sada odluke donose mimo građana. Ulaskom u europsku mega-državu, većina najvažnijih odluka će se donositi u Bruxellesu a ne više u Zagrebu. Njih će donosili drugi, prema njihovim interesima - upozorio je Marjan Bošnjak, hrvatski povratnik iz Australije, autor knjige EU?-Ne Hvala!.  

- Ako znamo činjenicu da će nas Hrvata u toj mega državi biti manje od 1 posto, to znači da će naša politička moć biti manja od statističke pogreške. Ono što se pažljivo krije od hrvatskog naroda jest činjenica da će se od 1. travnja 2017. glavne odluke unutar EU donositi većinom glasova od 55 posto, a ne više konsenzusom. Radi se o Vijeću europe, Vijeću ministara odnosno o upravnim tijelima EU-a. Jasno je da će odluke donositi samo veliki narodi a nas Hrvate nitko ništa neće pitati. U primjerice, Europskom parlamentu od oko 764 zastupnika mi bi smo imali samo 12. U političkom smislu imati ćemo status jedne manje europske provincije. Politička prava biti će nam manja nego što smo ih imali u bivšoj Jugoslaviji gdje nas je bilo 22 posto. Znamo kako se tamo postupalo s Hrvatima a kako će to biti tek u EU gdje će nas biti manje od 1 posto - upozorio je Bošnjak.  

O stanju u EU najbolje govori podatak da se europske institucije ne mogu ni dogovoriti kako pokriti rupe u ovogodišnjem proračunu, zbog čega je propao zakonski rok i za dogovor o proračunu za iduću godinu.  

- Kada se krajem mjeseca u Bruxellesu okupe šefovi država ili vlada kako bi raspravili dugoročno financiranje, mogli bi, kako sada stvari stoje, konstatirati: EU je bankrotirao, piše Glas Amerike. 

Damir Grund

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/povratakom_generala_dovrsili_smo_stvaranje_drzave_trebamo_li_ju_odmah_dati_eu_birokratima_/1180176.html