A nije taj ustav običan temeljni zakon. On je Hrvatima puno više. Zato mu katkad tepaju nazivom – Božićni ustav. U nj su pretočene stoljetne težnje hrvatskoga naroda. Još se mnogi od nas živo sjećaju ozračja u kojemu je donesen. Drugi nikad ne će zaboraviti kako su oružjem branili i obranili njegove temeljne vrjednote – državnu slobodu, samostalnost i suverenost. Danas ti ljudi vrte glavom. Ne mogu izaći na kraj s pitanjem: Je li to bio samo san ili su oni tada doista nešto od toga učinili?

Ali, gle, otkako je u petak 23. prosinca 2011. Sabor potvrdio koalicijsku Vladu Zorana Milanovića, kao da se nešto veliko promijenilo!  I Morgenblatt, i RTL, i Abendblatt, i TV Nova,  i Vjesnik, i HRT ubacuju u tu dvoumicu naviljke nade. Neki čak govore o – Božićnoj vladi!

Hm, da. Ima nešto u tomu. Milanović i njegovi ljudi danas govore uljudnije nego jučer. Mene se ipak doimlju kao pozna recidiva. Istina, nije to više ona „zloćudna šestorka“. Ponešto je ocvalo, ponešto otpalo. Kao HSLS i HSS. Ponetko je i zaglavio u nezajažljivu pragmatizmu. Kao Ivan Čehok. Nedostaju i „tri mala čovjeka u Maloj kavani“, kako se svojedobno šalio jedan od njih. Uskočili su neki novi ljudi. Dva najmoćnija zagrebačka brda zaposjeli su SDP-ovi trijumviri: Ivo Josipović, Boris Šprem i Zoran Milanović. Oni će, bez dvojbe, lijepo surađivati. A Slavko Linić, Radimir Čačić, Ivan Jakovčić i Silvano Hrelja? To su  ljudi pekunijarna nadahnuća. Oni će se držati koalicijskoga sporazuma kao pijani plota. I svi će zajedno, ne kao  ljudi koje pokreće ljubav, nego kao očajnici koje pokreće kozmička nepravda, provoditi „bolne rezove“. Ta će dakle vlast biti mnogo bliža  „3. januaru“ nego Božiću.

Ali, tko zna? Milanović je iznenada odustao od simbolike 3. siječnja. Njegova će se Vlada, veli, prvi put sastati u četvrtak, 29. prosinca. Odnedavno se taj sinjski napržica ponaša kao koncilijantan gospodin. Drži se državnički dostojanstveno. Zna biti i odmjereno dobrostiv, kao kod primopredaje Banskih dvora. Okanio se i „ovog naroda“ i „ove zemlje“. Sad mu umjesto tih izričaja jugoslavenske političke korektnosti „preko ograde zubne“ posve naravno preskaču „Hrvati“ i „Hrvatska“. Ima i drugih znakova. Ugodno je, primjerice, bilo gledati onaj božićni prizor. Trijumviri izlaze iz zagrebačke prvostolnice, presretne ih HRT, i oni, jedan za drugim, krasnoslove o blagdanu Isusova rođenja. To ugodno? Da, svakako. Puno ugodnije nego, primjerice, gledati kakva „crvenoga popa“ kako na Iblerovu trgu s SDP-ovom mladeži pjeva Od Vardara pa do Triglava…

- Znakovi, znakovi… - šapće oprez. – Malo se što može odgonetnuti na toj razini. Ponajmanje značaj vlasti. Sjetimo se kamo su nas odvele slične bravure Ive Sanadera. Uostalom, zbog više prejasnih razloga ne možemo od ove vlasti bogzna što očekivati. Kakva će ona biti, „božićna“ ili „trećojanuarska“, to je zasad proročko pitanje. No, ona će  sama na to pitanje vrlo jasno odgovoriti, djelomice i za manje od mjesec dana. A vrlo će brzo doći na red i ostvarivanje predizbornih obećanja.

Treba dakle gledati što će ta vlast činiti. Hoće li mimo potrebe raskošno njegovati neke smiješne kultove, na primjer zagrebački kult Milorada Pupovca i brijunski kult Rade Šerbedžije; hoće li dokinuti Zakon o ništetnosti (jugoslavenskih i srpskih optužnica); hoće li se lizati s Borisom Tadićem, Miloradom Dodikom i Zlatkom Lagumdžijom… Nema tu mjesta za ozbiljnu dvojbu. Može se gotovo sa sigurnošću unaprijed tvrditi da hoće. Ali nikada ne treba odbacivati nadu. Uostalom: Gospodinu je sve moguće.

Benjamin Tolić