U jagmi za predsjednički položaj pobijedila su 20. svibnja 2012. dva Tomislava – u Srbiji Nikolić, u Hrvatskoj demokratskoj zajednici Karamarko. 

–  Kakva je to usporedba? – reći će tkogod. – Što znači slučajna istovjetnost imena? Nikolić je izabran za poglavara države, a Karamarko za poglavara oporbene  stranke. To su nesumjerljive veličine. – Točno. Usporedba je šašava. Ali nije, kako se na prvi pogled čini, bez osnove.  

U Hrvatskoj se, zbog kakvoće njezina izbornog zakonodavstva, odavno ne bira „veće dobro“, nego „manje zlo“. Manje je zlo sad SDP, sad HDZ. Uz njih, naravno, ide njihova klijentela – male „lijeve“ i male „desne“ stranke. SDP-ovi su kukurikavci ovaj put za manje od pola godine pojeli sva svoja predizborna obećanja. Dignuli su PDV s 23 na 25 posto. Povisili su cijenu struje za 20, a cijenu zemnog plina za 22 posto. Najavljuju povišenje cestarina za 15 posto. Kane prodati Hrvatsku poštansku banku i Croatia osiguranje, a od Nove godine uvesti i porez na nekretnine. Povrh toga temeljito su izvrijeđali naciju. Takva politika već sada predstavlja HDZ – kakav god on bio – kao „manje zlo“. I sigurno će, ne bude li nepredvidljivih poremećaja, možda i prije roka, uzvisiti Karamarka na državnu razinu. 

A istovjetnost imena? Imena su uglavnom roditeljske projekcije. Nikolićevo je vjerojatno posvećeno  uspomeni Tomislava Karađorđevića, a Karamarkovo posve sigurno uspomeni prvoga hrvatskog kralja, ujedinitelja Posavske i Dalmatinske Hrvatske. O ljudima više govore nadimci. Neki Srbi Nikolića zovu „Toma Grobar“, a neki Hrvati Karamarka – „Špijunčina“. Ali i nadimci su najčešće flatus vocis (šuplje riječi). Bitna je istovjetnost (identitet) osobe – tj. ona obilježja (osjećaji, misli, riječi i djela) koja osobu čine osobom koja ona jest. 

Tko je, dakle, Tomislav Nikolić? Ratnik kojega je viteški  „zaredio“ Vojislav Šešelj, davši mu naslov četničkoga vojvode. Vojvoda je godine 1991. u Hrvatskoj ratovao za Veliku Srbiju. Neki Srbi tvrde da je u Antinu, selu kod Vinkovaca, sudjelovao u ubojstvima civila. Razišavši se sa Šešeljem, vojvoda je najednom zaboravio zapadnu granicu Srbije „na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag“. Štoviše, neko se vrijeme divio HDZ-ovu predsjedniku hrvatske Vlade. Ako me izaberete, obećavao je biračima, bit ću srpski Sanader. Danas, izabran za predsjednika Republike Srbije, tvrdi da će nastaviti proeuropsku politiku Borisa Tadića, da nije genetski predisponiran mrziti Hrvate te da Hrvati i Srbi ne trebaju biti braća, ali trebaju živjeti u trajnom miru. 

A Tomislav Karamarko? Politički je stasao s Tuđmanovim HDZ-om. Karijeru je počeo kao visoki državni činovnik. Bio je šef kabineta dvojice predsjednika Vlada – Josipa Manolića i Franje Gregurića, te šef kabineta Stjepana Mesića, predsjednika Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog Sabora. U proljeće 1994. staje na stranu svojih političkih mentora, protutuđmanovskih pučista Manolića i Mesića. Godine 2000. vodi Mesićevu kampanju za predsjedničke izbore. Nakon izbornoga prevrata s vrha  obavještajnih služba zdušno „detuđmanizira“ Hrvatsku, najprije s Mesićem i Račanom, a zatim i sa Sanaderom. Ističe se u ostvarivanju britanskoga Akcijskog plana za otkrivanje i hvatanje generala Gotovine. Godine 2008. Sanader ga imenuje ministrom unutarnjih poslova. U njegovoj koalicijskoj Vladi Karamarko sjedi s SDSS-ovim Slobodanom Uzelcem i ne protivi se odluci o Vladinu financiranju spomenika četničko-partizanskim zločinima nad Hrvatima u srpnju 1941. u Srbu. Jadranka ga Kosor u rujnu prošle godine ponovno učlanjuje u Novi HDZ, a stranka ga, evo, kao „tuđmanista“ koji propovijeda „novu hrvatsku neovisnost“ i „novo domoljublje“ (što neodoljivo podsjeća na Josipovićevu „novu pravednost“) izabire za svoga najnovijeg predsjednika. 

Stvar je čudna. Potiče neugodna pitanja. Na primjer: Je li se Karamarko obratio? Je li on – svoj projekt? Ako nije svoj, čiji jest? Na ta pitanja odgovore znaju on i njegovi pouzdanici. I, dakako, „onaj koji zagleda u bubrege i srca“. Ja, na žalost, kao što jasno vidim da Srbi s razlogom vjeruju svomu Tomislavu, isto tako jasno vidim da Hrvati nemaju racionalna  razloga vjerovati svomu Tomislavu. Ali Gospodinu je sve moguće. A meni bi tako drago bilo da se ovaj put varam.

Benjamin Tolić

(Benjamin Tolić je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska. Njegove tekstove možete KOMENTIRATI na portalima www.izravno.com i www.hrsvijet.net)