U nedjelju, 22. siječnja 2012., dva sata prije ponoći Državno je izborno povjerenstvo objavilo vijest da su Hrvati na referendumu porazili ─ Hrvatsku. I to dvotrećinskom većinom. Za  utapanje države u Europsku uniju glasovalo je 66 posto, a protiv utapanja 33 posto državljana. Nedostatni 1 posto pokrivaju decimale. Površno oko obično zanemaruje te veličine. Ali one su, kako god neznatne bile, i te kako važne. Bez njih rezultati referenduma ne bi bili tako uvjerljivi.

Nitko ni u svijetu ni u Hrvatskoj nije očekivao takav trijumf izravne demokracije. Zbog toga su odasvud pljuštale čestitke. Hrvatskoj su državnoj vlasti osobito srdačno čestitali njezini prijatelji iz Bruxellesa i Beograda, iz Strasbourga i Banje Luke. Ali tri su se predsjednika ─ predsjednik Države Ivo Josipović, predsjednik Vlade Zoran Milanović i predsjednik Sabora Boris Šprem ─ u tom vrtlogu sreće držala kao tri pokisle kokoši. 

Prvi je to javno uočio Dražen Lalić. On je u HTV-ovu 3. Dnevniku trojici predsjednika i spočitnuo takvo držanje na svečanosti upriličenoj u Saboru. Zamjerio im je što se u svečanim govorima nisu osvrnuli na nisku izlaznost birača na birališta. Opaska je politološki na mjestu. Ona upozorava na flagrantan sraz legalnosti i legitimnosti. Ali psihološki je neumjesna, a ćudoredno okrutna. Sam se naime Lalić, čim je zaustio, oslonio na izreku crnogorskoga vladike P. P. Njegoša da uz „čašu meda“ vazda ide „čaša žuči“. Hm… da! Zgodan oslonac. Ali na taj se oslonac oslonila čovječnost koja od sretnih nesretnika traži da pred cijelim svijetom svečano „merače“ ispijajući „čašu žuči“. 

Stvar je svakako više nego škakljiva. Josipović, Milanović i Šprem mogu biti ovakvi ili onakvi političari, ali nisu neuki ljudi. Sva trojica su pravnici. Josipović je uz to barjaktar NOVE PRAVEDNOSTI. Oni, kao nedvojbeni eurohrvati, jamačno uživaju u dvotrećinskoj većini glasova koja podupire njihovu politiku. Ali znaju da je ta europska pobjeda na hrvatskomu referendumu besramna prijevara. Zna to i zloduh hrvatske politike, pravnik nad pravnicima ─ Vladimir Šeks. No on se prijevarom diči. Tom se hvastavcu sigurno nije omaknula izjava: Da nismo promijenili Ustav, ne bismo danas ušli u Europsku uniju. 

Tako rečeno, ne zvuči loše. Ali što to znači? Tko zna Šeksov način govora, ispravno će prevesti: Da nismo ─ nota bene: pod mojim vodstvom! ─  promijenili Ustav, ne bismo naciju identificirali, locirali, uhitili i transferirali u Europsku uniju. 

Hvastavi pripovjedač ovaj put ne laže. Ustavni je članak 141. određivao da se o udruživanju Republike Hrvatske s drugim državama odlučuje na referendumu većinom glasova ukupnoga broja birača u državi. Tako kvalificirana većina saborskom je Savezu za Europu bila previsoka. Nije mu bila prihvatljiva ni većina glasova natpolovične većine ukupnoga broja birača. Stoga su odmetnici, pod vodstvom ustavnopravnog buljubaše Šeksa, otišli korak dalje. U navedenom su članku ukupni broj birača zamijenili brojem birača koji izađu na birališta. Tako su, dokinuvši referendumu kvorum, i većinu manjine ukupnoga broja birača ustavnopravno ovlastili da pravovaljano odluči o udruživanju! Mudro. Ali nestručno. Referendum naime, ako na birališta ne izađe više od 50 posto birača, nije referendum, nego – propali referendum. 

U Slovačkoj je, veli Mirjana Kasapović, vlada god. 1998. raspisala referendum o privatizaciji nekih strateških tvrtaka u državnom vlasništvu. Referendum je propao, jer je na birališta izašlo samo 44 posto birača (Abendblattov Obzor, 21. siječnja 2012.). U Hrvatskoj je za 22. siječnja 2012. raspisan referendum o članstvu u Europskoj uniji. Na birališta je izašlo još manje –  43 posto – birača. Ali lažni referendum nije propao! Naprotiv, domaća i inozemna javna priopćivala uglas kliču: Dvije trećine Hrvata poduprle ulazak Hrvatske u Europsku uniju!  

A svi mi znamo istinu. Njezinu težinu osjećaju i ona tri predsjednika. Dvanaest godina crno-bijele promidžbe, dvanaest godina ocrnjivanja Hrvatske i veličanja Europske unije, dvanaest godina kuknjave nad hrvatskim siromaštvom i bajanja o bruxelleskim fondovima, dvanaest godina indoktrinacije i cenzure, dvanaest godina tlačenja i zastrašivanja – sve to zgusnulo se u završnu barnumsku reklamu. Nikad nije s tako visokih mjesta u tri tjedna izrečena tolika hrpa budalaština. Čak je dijeljenje proglašeno množenjem! Revni su nas eurohrvati uvjeravali da ćemo ojačati nedjeljivi hrvatski suverenitet ako ga budemo dijelili s 500 milijuna nehrvata. U tom vrtuljku vrtjelo se svašta: i vlast i oporba, i predsjednici i ministri, i biskupi i akademici, i poslodavci i sindikalci, i  športaši i umjetnici – riječju, svi hranjenici državnoga proračuna. Kada je bilo jasno da je sve to malo,  mobilizirano je sve što se mitom ili ucjenom mobilizirati dalo. – I što su postigli? Blagoslov manje od jedne trećine hrvatskih državljana s pravom glasa. 

Ako koga zbunjuju vijesti da bruxelleski moćnici priznaju propali (ili lažni) referendum o ovisnosti, neka se sjeti kako su tamo priznavali referendum na kojemu su Hrvati god. 1991. plebiscitarno glasovali za neovisnu Hrvatsku. U Bruxellesu su dosljedni.  

A što sad? Demokratska bi vlast nakon takve pljuske odstupila. Ali zagrebačka se brda ne će ni stidjeti. Tamo je Šeksova legalnost neusporedivo vrjednija od izborne legitimnosti. 

Benjamin Tolić     

(Benjamin Tolić je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska)