( Ovaj je tekst objavljen na portalu www.hrsvijet.net prije referenduma)

Kako se primiče referendum, ljudi su sve nervozniji. Pitaju se: Što je našim političarima? Zar su poludjeli?!

Osobito ih srdi državni vrh – Ivo Josipović, Zoran Milanović i Boris Šprem. Gospoda su sišla na zagrebački Cvjetni trg i tamo proslavila 20. obljetnicu međunarodnoga priznanja hrvatske državne samostalnosti i suverenosti. Poenta proslave bio je poziv državljanima da u nedjelju 22. siječnja plebiscitarno odbace – državnu samostalnost i suverenost.

Ljudi se pitaju: Tko je tu lud? Oni koji govore ili mi koji slušamo? – Nitko, nitko nije lud! – tumače SDP-ovi i HDZ-ovi mudraci.Ta proslava i taj poziv doista protuslove jedno drugomu, ali samo formalnologički, jer je ulazak u Europsku uniju, kao što veli Jadranka Kosor, strateški cilj hrvatske državne politike. Tko na to gleda očima Heraklita Efeškoga (Sve teče), Nikole Kuzanskoga (coincidentia oppositorum), Petra Preradovića (Stalna na tom svijetu samo mijena jest!), Ive Sanadera (Europska unija nema alternative) ili Friedricha Engelsa (Sloboda je spoznana nužnost), taj ne osuđuje to formalnologičko protuslovlje jer vidi da je ono u biti dijalektičko jedinstvo suprotnosti koje, kao potencijalna energija, Hrvatskoj jamči blistavu  budućnost.

Za razliku od umnih svjetovnjaka, duhovnici izbjegavaju dijalektičku metodu. Oni za istu stvar agitiraju Božjom objavom. U Karlovcu je nakon tamošnje proslave spomenute obljetnice vojni  biskup Juraj Jezerinac preko Hine ovako krijepio malodušne Hrvate: „Ovaj datum međunarodnog priznanja Hrvatske jest poticaj da uvidimo da se ne trebamo bojati ulaska u Europsku uniju, apsolutno ne. Ako itko želi jedinstvo Europe i svijeta, to su prije svega kršćani. Isus je sam rekao 'da svi budu jedno', to je cilj.“

Podjednako se divim i svjetovnomu i duhovnomu diskursu, ali malo sam što od toga razumio. Vjerojatno su krive rupe u mojoj naobrazbi. Ne mogu povjerovati da su filozofi i pjesnici stoljećima smišljali metafizičke izlike za buduće političke mufljuze. A možda sam i slabovidan. Godinama čitam Novi zavjet, ali ne vidjeh da Isus igdje govori o ustrojavanju nekakve, a kamoli europske ili čak svjetske, političke zajednice. Što dakle? Možda griješim, ali zasad duboko vjerujem da ulazak Hrvatske u Europsku uniju nije ni metafizičko ni vjersko pitanje. To je, kao što se neki dan na HTV-u otelo Vesni Pusić, pitanje političkoga stava.

Politički razlozi za ulazak Hrvatske u Europsku uniju morali bi biti nadnaravno jaki. Zašto? Zato što nasuprot njima stoje najviše političke vrjednote: sloboda, samostalnost i suverenost hrvatske države. To su politički neosviještenu čovjeku politološke apstrakcije, ali one su u hrvatskomu slučaju krvavo konkretne. Izborene su u Domovinskom ratu. Za njih je cvijet hrvatske mladosti žrtvovao život ili zdravlje. Zbog njih su nam Srbi i Crnogorci razarali gradove, spaljivali sela, pljačkali i uništavali materijalna i kulturna dobra.

Ali što nedostojnim političkim elitama znače državna sloboda, samostalnost i suverenost? Vidjeli smo to na Zapadnobalkanskom summitu EU održanom u Zagrebu god. 2000. Na tom su skupu Stjepan Mesić i Ivica Račan  bez oklijevanja te vrjednote i Domovinski rat bacili u koš za smeće. Otada se vlast posvetila progonu ratnika. Istaknutiji su obeščašćeni  i gurnuti u tamnice. Zašto su vlastodršci to činili? Domovinski rat očito nije bio njihov rat. Da jest, zar bi  tako hrlili u zagrljaj onima koji su nam god. 1991. embargom na uvoz oružja kratili prirodno pravo na samoobranu? Zar bi ih podmićivali narodnom imovinom i dodvoravanjem Srbima? Zar bi im u bescjenje prodavali sve što su u Hrvatskoj htjeli kupiti, od banaka i telekomunikacija do prirodnih izvora narodnoga blagostanja, od trgovačkog prostora do medija? Zar bi se odrekli suverenog prava na isključivi gospodarski pojas na Jadranu i doveli u pitanje državnu granicu sa Slovenijom?

Sada će poniženu i očerupanu Hrvatsku uvaliti u Europsku uniju. Učinili bi to bez referenduma, kao što su je uvalili u NATO, ali Unija traži demokratsku legitimaciju svojih prava u Hrvatskoj, prije svega prava na slobodno kretanje ljudi, robe i kapitala. No, ni hrvatskim vlastodršcima nije naodmet demokratski legitimirati svoje protuustavne stečevine: petstotinjak posve irelevantnih, ali dobro plaćenih mjesta u bruxelleskoj administraciji. Te su stečevine plaćene obećanjem da će nedjeljivi državni suverenitet 4,5 milijuna Hrvata dijeliti s 500 milijuna Europljana. Ne treba osobita pamet da se vide pogubne posljedice te trgovine za demografsku, a onda i političku, gospodarsku i kulturnu budućnost Hrvatske. Zato nas vabe na referendum, zato nam se ulaguju: Vi odlučujet!.

Što dakle? Oni su odlučili. Ali mi ipak izađimo na referendum. A što se tiče demokratskog legitimiranja protuustavnog ugovora, dobro razmislimo možemo li to učiniti sebi, svojim predcima i potomcima.

Benjamin Tolić

(Benjamin Tolić je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska)