Europa odavno ne živi od vjere. Ne mislim: od vjere u Boga. Ne živi od vjere u najviše političke vrjednote. Po tomu je posttuđmanovski politički postav u Hrvatskoj uzorno europeičan. Ljudi koji artikuliraju političku volju nacije ne vjeruju u slobodu,  samostalnost i suverenost države. Ni „lijevi“, ni „desni“, ni „srednji“.

Da vjeruju, ne bi onako, bez ikakva srama, složno potvrdili valjanost propaloga referenduma o članstvu Hrvatske u Europskoj uniji. Na to oni odmahuju rukom. U što onda vjeruju? U državni proračun i upravljanje tvrtkama u državnom vlasništvu! O tomu neporecivo svjedoči saveznički prijepor među Milanovićevim ministrima – Mirelom Holy i Radimirom Čačićem.

Ništa neobično. Nagledali smo se takvih razmirica u svim posttuđmanovskim vladama. No nijedna nije pala. Izborni je plijen sve te vlade uredno držao u sedlu do isteka mandata.

Politika se pod barjakom nevjere u najviše političke vrjednote nužno srozava u hajdučiju. Kada nacija ostane bez prirodnih i društvenih izvora blagostanja, iz pučke bijede obično raste sramotna slava bogatih, nikada najbogatijih harambaša. Vidimo to u Remetincu. Kaznenim ćemo primjerima, tvrde političari, u puku užeći vjeru da je pravda, premda spora, ipak dostižna. Na žalost, ne će. Vjeru ne užižu nevjernici. I kada se drukčije čini, oni samo raspiruju niske strasti – mržnju, zavist, zlobu, pakost. Koga te strasti obuzmu, taj ne vidi ništa drugo. A nije ih lako odagnati. Još je teže poplašiti strah za vlastiti opstanak ili za blagostanje obitelji i prijatelja. Zbog prve teškoće malo je tko dosad mogao, a zbog druge malo se tko dosad usudio opaziti ono što je odavno očito. Nevjera naših političara u najviše političke vrjednote nije samo orobila, ona je i porobila naciju. I to tako teško da je dovela u sumnju sve njezine ideale, pa i vrijednost vlastite države.

Sumnja u političke vrjednote podgrijava zabludu Karla Marxa  da je država tlačiteljski aparat, koji će po zakonima povijesne dijalektike nužno odumrijeti. No ljudi koji su sudjelovali u Domovinskom ratu i njihova djeca dobro znaju kako stvari stoje. Uspostava je države vrlo skup pothvat. Plaća se u krvi. Nacija ne uspostavlja državu zbog obijesti  –  da bi sama sebe tlačila! Ona uspostavlja državu zbog prijeke potrebe – da joj čuva i štiti domovinu.

A što je domovina? Odgovor obično nabraja počela: zemlja, voda, zrak. To je u redu. Ali Hrvatu je, kao što pjeva Antun Mihanović, domovina prije svega stare slave djedovina. Ona je sav baštinjeni prirodni i duhovni prostor u kojemu se Hrvat ćuti svojim na svomu; domovina su mu i svi ljudi, živi i mrtvi, i sve biljke i životinje, sve prirodnine i umjetnine u tom prostoru; duhovna mu je domovina duša toga prostora – hrvatski jezik.  

Kako država štiti domovinu kada politika živi od vjere u najviše političke vrjednote, pokazuje sljedeća zgoda. Malo  prije raspada Jugoslavije u zagrebačkom Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“ sjede dva leksikografa, piju kavu i čitaju novine. U sobu upada slavni jezikoslovac. Odmah s vrata zausti nešto o nazivu hrvatskoga jezika. „Ma daj“, prekine ga domaćin, „to, prijatelju, nije akademsko pitanje! Sjedni k nama i popij kavu.“ „Nije, veliš, akademsko pitanje? Nego kakvo?“ „Vojno-policijsko.“ „Molim?!“ „To će ti kolega protumačiti.“ „O, da“, uskoči drugi leksikograf, „umno zbori kolega! Stvar je brutalno jednostavna. Jezik koji izgubi vojsku i policiju postaje narječje, a narječje koje stekne vojsku i policiju postaje jezik.“ „Vi ste obojica ludi!“, zgrozi se jezikoslovac i ode ne popivši kavu. Nakon godinu-dvije opet isti prizor. Jezikoslovac se, odmah s vrata, ispravlja: „Niste vas dvojica tako ludi kako sam ja mislio! Eto, otkad imamo ovo malo Zbora narodne garde i ovo malo pričuvnoga sastava policije, nitko ne postavlja pitanje naziva hrvatskoga jezika.“

Što se u međuvremenu dogodilo s hrvatskim jezikom?  Ustav ga je proglasio službenim jezikom u Republici Hrvatskoj. Objavljeno je nekoliko stotina rječnika, nekoliko gramatika, čak i nekoliko pravopisa. U inozemstvu je na sveučilištima otvoreno nekoliko katedara. HDZ-ova je vlast na posljetku, odričući se samostalne i suverene hrvatske države, hrvatskomu jeziku ishodila status službenoga jezika u Europskoj uniji.

Na prvi pogled – divota! No, dobar je dio te divote šupalj. Strani se vlasnici i koncesionari u svojim tvrtkama ne pridržavaju ustavne odredbe. Rječnici i gramatike mnogo su bolji nego što su bili. A pravopisni pluralizam? Ta besmislica ima smisla samo kao diverzija protiv pravopisnoga standarda. Pravopis je naime isključiv. On priznaje samo sebe sama. Sve mu je drugo – krivopis. Ni status službenoga jezika u Europskoj uniji nije nešto čemu se treba radovati. Europsko se povjerenstvo nije time obvezalo čuvati hrvatsku duhovnu domovinu; samo je obećalo na tom jeziku, ako se bude tako zvao, slati u Hrvatsku svoje direktive.

Nacija se nema čemu nadati od države dok joj se država ne izvuče ispod barjaka nevjere u najviše političke vrjednote. To je poodavno jasno. Navlastito od onoga časa kada se Biškupićevo Ministarstvo kulture dragovoljno uključilo u stoljetno velikosrpsko osporavanje imena i bića hrvatskoga jezika podupirući novcem hrvatskih poreznih obveznika tiskanje knjige Snježane Kordić Jezik i nacionalizam (Zagreb, 2010.). Nije to bio nehotičan izgred. Bila je to dragocjena unutarnja potpora vanjskomu bruxellesko-haaškom nastojanju oko stvaranja jedinstvenoga hrvatsko-bošnjačko-srpskoga jezika (b-h-s)  namijenjenog Zapadnomu Balkanu. Nema sumnje da će tim smjerom nastaviti i SDP-ov ministar znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović koji je najavio izradbu novoga – jedinoga i jedinstvenoga – hrvatskog pravopisa za potrebe bruxelleske administracije. 

I što sad? Ništa. Sve su to budalaštine. One ne mogu ugroziti hrvatski jezični standard. Ako se svi sadašnji pravopisi normativno razlikuju u samo 2 – 3 posto slučajeva, nema dvojbe da je hrvatski jezik pravopisno ne samo visoko, nego i čvrsto standardiziran. Ali te su budalaštine svakako jasan znak da nacija, ako želi sačuvati domovinu, mora temeljito rekonstruirati državu. Domovinu je naime mnogo lakše braniti od tuđe nego od svoje države.

Benjamin Tolić   

(Benjamin Tolić je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska. Ovaj tekst možete komentirati na portalima www.hrsvijet.net i www.izravno.com)