Izbori su, čujem s više strana, u Hrvatsku vratili politički razum. Možda i jesu. Ali ne vidim nikakva znaka da se takvo što dogodilo. Istini za volju, bili su me iznenadili državnički govori Zorana Milanovića. U prvi mah nisam mogao vjerovati. – Ma čekaj malo! – rekoh sam sebi. – Tko si ti da čovjeku kratiš mogućnost obraćenja?! – No ćudoredni je imperativ vrlo brzo ustuknuo pred iskustvom. Ukratko, državnički su govori bili kazališni „ćorci“ koje je pratila neobična svjetovno-duhovna svirka. Udružile se bezbožničke diple i pobožničke orgulje. Diplilo se: Dolazi božićna Vlada! Orguljalo se: Nova Vlada narodu vraća nadu. Malo je u svemu tomu bilo političkoga razuma. Dominirala je blagost božićnih blagdana.  

A ti blagdani traju cijela dva tjedna! Nova vlast nije mogla tako dugo skrivati svoju ćud. I počinila je niz izgreda koji su nam jasno dali na znanje što nas čeka. Nema iznenađenja. Ali više nema ni dvojbe. Pred nama je, pristojno rečeno, politika kontinuiteta. Sve će biti isto. Samo znatno intenzivnije. Milanović i njegovi političari u svemu će visoko natkriliti svoje prethodnike. Upravo onako kako je Ivo Sanader u svemu nadmašio Ivicu Račana, a Jadranka Kosor u svemu Ivu Sanadera. Neka vam ne smeta oznaka „u svemu“. Ona ovdje nikako ne podrazumijeva kaznena djela. Ni ona zbog kojih se protiv počinitelja vode ni ona zbog kojih se protiv počinitelja ne vode pravosudni kazneni postupci; ta oznaka podrazumijeva samo stvaranje općih uvjeta u kojima se, među ostalim, ostvaruju i kaznena djela.

Kritički je nastrojen čitatelj vjerojatno u nedoumici. Otkud takvo viđenje politike kontinuiteta? Zvuči grozno! Što je to? Bulažnjenje zloguka proroka? Katastrofičarska spekulacija? Hm, da… Može se i tako gledati na tu stvar. Ali klimaks političkoga bezumlja nije ni proroštvo ni spekulacija. Niti sam ga ja iz prsta isisao. On je, na žalost, samo zdravorazumska projekcija dosadašnjeg iskustva. Pogledajmo najsvježije dosege.

Normalan se svijet zgražao god. 2004. kada je Ivo Sanader deklariranog bezbošca Milorada Pupovca uzdignuo na čast sekularnog patrijarha Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Otada je politička Hrvatska redovito na Pupovčevu božićnom domjenku. Ove je godine Pupovac tamo odlikovao Josipa Boljkovca i Radu Bulata, policijske osumnjičenike za zločine počinjene nad Hrvatima. Kršćanski su bezbožnici Ivo Josipović, Boris Šprem i Zoran Milanović u svakom pogledu nadmašili Sanadera. Javno su se sprdali objema kršćanskim vjerama ponosno ističući svoje bezboštvo i pohađajući misna slavlja. Najdalje su dotjerali Josipović i Milanović. Josipović je našao zlatnik u „česnici“ mitropolita Jovana. Kako je na zlatniku bio natpis „Liberté, Égalité, Fraternité“ i lik pijetla, simbol Kukuriku-koalicije, Josipović ga je darovao Milanoviću, a Milanović – Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Ministar znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović i ministar zdravstva Rajko Ostojić, odmah su nakon primopredaje Banskih dvora lektorirali nazive svojih ministarstava. Jovanović je umjesto „športa“ dao upisati „sport“, a Ostojić je „zdravstvo“ zamijenio „zdravljem“. Na to je reagirao Institut za hrvatski jezik. Branio je prognane riječi. „Šport“ tvrdnjom da smo tu riječ i njezin izgovor preuzeli od Nijemaca, a ne od Engleza, a „zdravstvo“ semantičkom razlikom, tvrdeći da je zdravstvo djelatnost, a zdravlje stanje organizma. Argumentacija nije netočna. Ali je kukavički nedorečena. U Institutu naime sigurno znaju da nas te „inovacije“ ne zapljuskuju iz Engleske, nego iz „regiona“ – iz Republike Srbije i Republike Srpske.

Ta kukavština otvorila je Jovanoviću i Ostojiću put jezikoslovne slave. Jovanović je svoju „inovaciju“ opravdao imenom novina „Sportske novosti“, a Ostojić svoju metaforičkim nazivom zdravstvenih ustanova – „dom zdravlja“. Argumentacija je razložno slaba, ali politički jaka. I, što nije nevažno, besramna poput promidžbe koja Hrvatsku vabi u Europsku uniju, jer tuđinskim imperijalnim naplavinama daje status hrvatske kulturne baštine.

Ništa novo. Nešto je slično već učinio Ivo Sanader kada je, s mjesta predsjednika Vlade, rekao da će on – bez obzira na gramatičare i pravopisce – „ne ću“ pisati sastavljeno! Nitko se tada nije usudio podsjetiti Hrvate da ni Cezar nije bio nad gramatičarima (nec Caesar supra grammaticos). A sad nam, evo, najslavnijega predsjednika Vlade natkriljuju i kukuriku-ministri! Jovanović čak prijeti jednim, obveznim pravopisom. Svaka čast. Hrvatskoj doista treba takav pravopis, koji bi izradila struka. Nevolja je u tomu što Jovanović neodoljivo podsjeća na svoga davnog ministarskog kolegu Božu Maksimovića – Kundaka. A stvar je ozbiljna. Jer ni ministrici kulture Andreji Zlatar nije mrska multikulturalnost. Gospođa veli da bi, ako u Francuskoj ravnatelj kazališta može biti Nijemac, u HRT-ovu Programskom vijeću mogao biti i jedan Srbin ili Slovenac. Ima li se, uz to, na umu najava ministra financija Slavka Linića da će Vlada prodati Hrvatsku poštansku banku i Croatia osiguranje, postavlja se pitanje: Komu to nova Vlada vraća nadu?

A politički razum? Njega nema ni u čemu što se oko nas događa. To i slijepac vidi. Možda su ga izbori po skrivečki vratili u Hrvatsku? Ne vjerujem. Ali svašta je moguće. Dvojbu će razriješiti rezultati referenduma o ulasku Hrvatske u Europsku uniju.

Benjamin Tolić

(Ovaj članak možete komentirati na www.izravno.com)