Dok su eurohrvati slavili, hrvatska je Hrvatska nakon lažnog referenduma o pristupu Europskoj uniji usred poklada tugovala kao gladna godina. Tu su tugu zatim pratile i druge nevolje. Službeni broj nezaposlenih premašio je 342.000; „kukurikavci“ su porez na dodanu vrijednost (PDV) povisili s 23 na 25 posto; cijena benzina prešla je „psihološku granicu“ od 10 kuna po litri; voda, plin, javni prijevoz, živežne namirnice, komunalne usluge – sve je  poskupjelo. A plaće i mirovine? Ako nisu smanjene, ostale su iste.

Unatoč svemu tomu, ako je vjerovati istraživačima javnoga mnijenja, pučka potpora novoj vlasti jača. Nacija se u korizmi osjeća veselije. Ponesena bujicom zabave i razonode, smijeha i pjesme, nebrige i lepršavosti, ona pustopašno slavi svoju rugobu. Šepavi se utrkuju, gluhi plješću  tuđinskim prostotama, slijepi slikaju, nijemi pjevaju, duhovno osakaćeni dižu metafizičke utege. To je, vele malodušnici, kazna Božja, guba koja će nas zatrti. – Ni govora! – uzvraćaju čuvari nade. Pokora nije uvijek kazna. Ova nam je pokora samo kušnja. Ona će nam otvoriti oči. Što prije sagledamo svu svoju rugobu, prije ćemo se iz nje iskobeljati.

Slušam. Zgodna su mi oba gledišta. Ali ne zadovoljava me ni jedno ni drugo. Ne ide mi u glavu da bi to što mi sami sebi dragovoljno činimo i odobravamo bila kazna Božja. Ako kazna ipak jest, nije od Boga. Odviše je nepravedna. Teže će pogoditi našu djecu nego nas. A komu još treba otvarati oči? Naša ćudoredna i politička rugoba bjelodana je danas i duhovnicima koji je donedavno ni pod koju cijenu nisu htjeli vidjeti.

Kada je o tomu riječ, nuždan je pogled natrag i pogled naprijed. Mi već više od dva desetljeća, u okviru svoga usuda, sami upravljamo svojom državom. U njezino vodstvo biramo najbolje od nas. To smo vodstvo u neku ruku najbolji mi – naša demokratska aristokracija.

Stoga u nas, tvrde mudri ljudi, sve teče kako najbolje teći može. Samo čudacima ništa ne valja. Samo se čudaci svemu i svačemu čude. Čude se, primjerice, NOVOJ PRAVEDNOSTI Ive Josipovića. Što god taj izvrsnik učini, njima nije pravo. Sad mu zamjeraju to što se kao državni poglavar, pravnik po struci, koristi svojim pravom te na Ustavnomu sudu vojuje protiv Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata bivše JNA, SFRJ i Srbije. Čuđenje je to bez ikakve dvojbe destruktivno jer ruši ugled državnoga poglavara.

Mudri ljudi katkad mudro lažu. Nitko se Ivi Josipoviću ne čudi. Njegovi su postupci logični. Oni posve naravno izviru  iz njegova bića. Zbog toga se gotovo nitko javno i ne zgraža. Ali nema Hrvata koji, kada ostane sam sa svojim kostima, ne vidi da mu njegov državni poglavar, vojujući protiv Zakona o ništetnosti, zapravo prostački pokazuje svoj akademski srednjak. Nevjerojatno je da profesor prava – humanistički prosvijetljen i nježan kao visibaba – ne zna da je država u biti svoj pravni sustav na određenom području. Samo u takvu slučaju moglo bi se pretpostaviti da taj čovjek bona fide prihvaća pravnu nadležnost bivše JNA, bivše Jugoslavije i današnje Srbije na teritoriju samostalne i suverene Republike Hrvatske. Ali to se ni tada ne bi moglo nikako opravdati.

Pobuna predsjednika Republike Ive Josipovića, glavnoga državnog odvjetnika Mladena Bajića i ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić protiv Zakona o ništetnosti jasno osvjetljuje svu zapadnobalkansku ćudorednu i političku rugobu naše demokratske aristokracije: od povlačenja tužbe zbog genocida protiv Srbije preko naknada svim Srbima za zakonito izgubljena stanarska prava u Hrvatskoj do sustavna zaborava hrvatskih dunavskih ada i prekodunavskih posjeda što ih je Srbija zaposjela u osvajačkom ratu. U tu bezumnu vreću hrvatska državna vlast baca i sve one goleme štete što su ih Srbi nanijeli Hrvatskoj razaranjem njezinih gradova, spaljivanjem sela, rušenjem crkava, ubijanjem i progonom nesrpskoga pučanstva, pljačkom prirodnih, kulturnih i umjetničkih dobara, mučenjem i ubijanjem ratnih zarobljenika i zarobljenih civila u zaposjednutim dijelovima Hrvatske i koncentracijskim logorima u  Srbiji.

Otkad se NOVA PRAVEDNOST uspela na Pantovčak, ona njeguje i uvrjedljiv diplomatski folklor. Dva državna poglavara – hrvatski Josipović i srpski Tadić – neprestano demonstriraju međusobno prijateljstvo. Josipović pri tomu preuzima na hrvatska pleća pola krivnje za srpska vojna osvajanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini; na Ovčari se ispričava Srbima za sve nevolje što su ih snašle u oružanom pohodu na Hrvatsku; od Tadića prima na dar pretisak koljačkih prostota srpskog „barbarogenija“ Ljubomira Micića o Hrvatima; Tadiću nudi sporazum kojim se Hrvatska odriče mjesne nadležnosti za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj ako zločinac ima prebivalište u Srbiji… Tadić mu ne ostaje dužan. On s planine Jahorine kliče pred „vascelim“  Zapadnim Balkanom: „Kako, bre, volim ovog Josipovića! Mnogo je dobar čovek.“

Kad bi u našemu kulturnom krugu koji državni poglavar svoju državu oklevetao u inozemstvu, njegova bi ga država glatko opozvala s dužnosti. To međutim državni poglavari ne čine. Zašto? Ne zbog straha, nego zbog ljubavi. Čovjek koji ne voli svoju državu ne može se u njoj uspeti tako visoko. U Hrvatskoj je drukčije. Stjepan je Mesić u Haagu lažno optužio Hrvatsku da je izvršila oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu. To mu je, čini se, bila „platforma“ za uspješan uspon na Pantovčak. Ivo se Josipović nedavno klevetnički proslavio u izraelskom Knessetu. Tvrdio je da je u Hrvatskoj ustaška zmija oslabjela, ali da još postoji.  Nitko mu od političara nije zamjerio.

Hrvati međutim ne će opozvati svoga državnog poglavara ni ako nedvojbeno krši Ustav. Kada je Hrvatski blok u Hrvatskomu saboru pokušao pokrenuti postupak opoziva Stjepana Mesića zbog sudjelovanja u prodaji sisačke Željezare ruskomu Mečel'u, pokušaj je osujetio Ivo Sanader izjavom: „Predsjednik nije prekršio Ustav.“ Da sada komu padne na pamet zahtjev za opoziv Ive Josipovića, nema sumnje kako bi postupila Jadranka Kosor.

Zašto je to u Hrvatskoj kako nije nigdje drugdje u našemu kulturnom krugu? Kako to da se u nas na svakom koraku događa nešto što drugdje nije moguće ni kao iznimka? Je li to nekakvo prokletstvo?

Ne treba mistificirati. Tko zna glavna obilježja dvjestogodišnje europske političke moderne (1789. – 1989.), lako će uočiti racionalne uzroke. Zahvaljujući spletu povoljnih okolnosti, zakašnjela je i nedovršena hrvatska nacija u posljednjem desetljeću XX. stoljeća stvorila i obranila svoju nacionalnu državu – Republiku Hrvatsku. Država je trebala dovršiti razvitak nacije. Ali nije. Hrvatska je demokratska aristokracija u XXI. stoljeću odbacila svoju povijesnu zadaću. Ona je radije, idući za osobnim ili skupinskim probitkom, suprotstavila nedovršenu naciju i njezinu mladu državu. U toj oprjeci najbolje uspijevaju nakazni cvjetovi. Stoga je razborit strah da se nedovršena nacija ne će bez novih žrtava iskobeljati iz ćudoredne i političke rugobe svoje demokratske aristokracije.

Benjamin Tolić