Balkan je jedan od onih pojmova za koje su svi uvjereni da znaju što znače, ali ih svatko tumači na svoj način.

Za jedne je Balkan geografski pojam, za druge geopolitički, za treće pak kulturološki, a opće je neslaganje i oko toga dokle se Balkan proteže, to jest koji prostor obuhvaća. Sam naziv turskog je porijekla, odnosi se na Staru planinu u Bugarskoj, gorje koje se u antici zvalo Haemus. Bilo kako bilo, Balkanski poluotok okružuju Jadransko, Jonsko, Egejsko, Mramorno i Crno more, a od zemalja nedvojbeno barem većim dijelom mu pripadaju Bugarska, Grčka, Albanija, Makedonija, Srbija, Kosovo i Crna Gora.

Sa zapadnog stanovišta Balkanu se često pribrajaju također i Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Rumunjska, pa i Slovenija. Uz Balkan i "Balkance" vezano je mnoštvo predrasuda i stereotipa.

Tako Umberto Eco u tekstu "Balkan i stvarnost" iz 1986. primjećuje apsurdnost vijesti o tome kako se Arafat pribojava "balkanizacije Libanona i Bliskog istoka". Eco ironično konstatira: Dakle brinemo se da Bejrut ne postane kao Dubrovnik. Bože dragi! Balkan je početkom stoljeća bio područje gdje su europske države igrale hazardne igre, pa bi svaki čas dale ubiti ponekog nadvojvodu. Ali u odnosu na današnji Libanon bio je to raj na zemlji.

Dubrovnik je, nažalost, uskoro uistinu doživio sudbinu Bejruta, a Balkan je itekako opravdao svoju lošu reputaciju. No, Eco je, predmnijevam, imao još nešto na umu osim same činjenice da je osamdesetih Balkan bio oaza mira u odnosu na Bliski istok, vjerujem da je mislio i na to kako je nepravedno toliko loših stereotipa vezivati uz Balkan kada je to prostor na kojemu je, doduše u antici, rođena europska kultura i demokracije. No s druge strane ništa manji doprinos onome što danas nazivamo zapadnom civilizacijom dao je i Bliski istok! Tako da se može konstatirati da su obadva "rodna mjesta" naše kulture dugo već na lošem glasu.

Ono što je unazadilo i Bliski istok i Balkan, povijesno gledano, jesu turska osvajanja. Mnogi bi rado optužili islam, međutim činjenica je da je gotovo da kraja srednjovjekovlja u civilizacijskom smislu arapski svijet bio ravnopravan kršćanskom, ako ne i napredniji. Balkanski poluotok tursko je osvajanje pak na nekoliko stoljeća gotovo potpuno odvojilo od ostatka Europe.

Od zemalja koje se danas trpaju u Balkan samo je Hrvatska, premda osakaćena, izbjegla toj sudbini. Zato danas možemo govoriti o hrvatskoj renesansi, hrvatskom baroku i hrvatskom prosvjetiteljstvu kao pojavama manje-više adekvatnim kulturnopovijesnim procesima u Europi.

Turski je, rekosmo već, i sam naziv Balkana, a balkanluk o kojem ovdje namjeravam nešto više reći turcizam je na kvadrat! Uz to što je ishodišna riječ turcizam, turskog je podrijetla i sufiks "luk". Imamo ga u brojnim turcizmima kao što su npr. "javašluk", "pašaluk", "javrizluk", "dunjaluk" itd., a ponekad ga dodaju i na slavensku osnovu, npr. "smradoluk".

Sve su te riječi regionalizmi i u književnom hrvatskom nema im mjesta, ukoliko nisu opravdane stilskim razlozima. Balkanluk je riječ u Hrvatskoj prilično nepoznata, barem sam tako mislio dok se nisam poslužio omiljenom istraživačkom metodom kolege Slavena Letice, to jest Googleovim pretraživačom. Ispalo je 16000 rezultata samo za Hrvatsku. Dosta za jednu tako izrazito nehrvatsku riječ!

Što je balkanluk? Pa, prije svega, to je jedan tip ponašanja, stanje uma i duha, a ponekad, bome, i tijela! U svom ogledu tretirat ću ga kao svojevrsni mentalni sklop, mentalitet karakterističan za određeni tip ljudi s "ovih prostora". Kada bi me netko pitao da u jednoj riječi kažem što je ono što povezuje tako različite ljude kao što su: Radimir Čačić, Aleksandar Stanković, Severina Vučković, Zdravko Mamić, Branimir Džoni Štulić, Miljenko Jergović, Željko Kerum, Ćiro Blažević, Vojislav Šešelj, Vedrana Rudan, Predrag Matvejević, Goran Babić, Igor Mandić, Stipe Mesić, Ante Nobilo, Ante Prkačin, Siniša Vuco, Damir Kajin, Nemanja Kusturica, Rade Šerbedžija, Silvije Degen, Nadan Vidošević i Lepa Brena, bez razmišljanja bih rekao – balkanluk!

Naravno, mnogi se sa mnom ne bi složili, isticali bi kako se neki od nabrojanih istinski Europejci, dok su drugi pravi pravcati krkani; upozoravali bi da su neki ljuti hrvatski nacionalisti, a drugi "jugoslavenčine" ili čak srpski nacionalisti; jedni da su lijevi, drugi pak desni itd. Sve to možda stoji, no ja ciljam na nešto drugo, nije mi u ovom razmatranju do političkih ili nacionalnih opredjeljenja, zanima me, kao što rekoh, stanoviti mentalni sklop, koji se gotovo podjednako prima Hrvata i Srba, lijevih i desnih. Stoga ću u nastavku pokušati odrediti bitna obilježja tog mentalnog sklopa, to jest balkanluka.

Odnos prema istini. Za balkanluk je karakterističan vrlo fleksibilan odnos prema istini. Netko neupućen rekao bi da su osobe prožete balkanlukom sklone laganju, međutim stvar je puno složenija. Tipični Balkanac istinu i laž doživljava kao dijalektičko jedinstvo, kao tezu i antitezu iz kojih mu je po volji izvlačiti sintezu najprobitačniju za sebe.

Tako, primjerice, Mesić, govoreći u Australiji da je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu dvaput pobijedila, nije namjeravao lagati, nego je samo tražio zgodnu verbalnu besmislicu koja će zadovoljiti i njegovo slušateljstvo, po njegovom mišljenju listom ustaše, i njega samog, to jest njegov partizansko-komunistički background. Neslućene mogućnosti marksističko-staljinističke dijalektike Balkanci su shvatili puno kreativnije od ostalih "socijalističkih" društava, zato je i socijalizam u Jugoslaviji bio puno opušteniji nego u nekim drugim zemljama. Na žalost, ne i puno manje krvoločan.

Smisao za humor. Balkanluk prepoznajemo i po svojevrsnom kultu humora, vica i doskočice. Degen, Mesić, Ćiro Blažević, Igor Mandić i Vojislav Šešelj – svi oni ovdje slove kao duhoviti ljudi. Taj humor kreće se od viceva s bradom (Degen, Mesić), preko simpatičnih doskočica Ćire Blaževića do vulgarnih trabunjanja Vedrane Rudan ili Šešeljevih obraćanja haškim sucima da mu popuše … No uvijek je taj humor u funkciji nečega drugog, prekrivanja vlastite nesigurnosti, neznanja, stanovitog straha od jasnog govora i logike koju takav govor nalaže. Kada Radimir Čačić obećava "dijetu" umjesto "bolnih rezova", on je na svoj cinični način duhovit. Međutim ta je duhovitost u funkciji prikrivanja nelagodne činjenice da će nova vlada posegnuti za mjerama koje će se negativno odraziti na standard stanovništva.

Dosljednost u nedosljednosti. Čovjek bi u prvi mah pomislio čemu oksimoron kada bi se jednostavno moglo govoriti o prevrtljivosti? No, obična prevrtljivost nije ništa ekskluzivno balkansko, nalazimo je i drugdje. Dosljednost u nedosljednosti specifično je balkanska, ona znači da prilično pouzdano možemo predvidjeti funkcioniranje svijesti čija je temeljna odrednica balkanluk. Tu je izdaja načela zakonomjerna, sudbinski predestinirana, a ne tek stvar interesa ili hira. Kad balkanluk iz nekoga progovara da nešto neće učiniti ni pod koju cijenu, možemo biti sigurni da će upravo to učiniti. Tako kad Mamić kaže da neće smijeniti trenera, ovaj se, ako je pametan, već može početi pakirati, a kad Tereza Kesovija kaže da neće nastupati u Srbiji, onda … ma znate već!

Balkanska filozofija. Balkanluk nije samo mentalitet, on je i svojevrsna filozofija života. Kako se svaka valjana filozofija temelji na nekom osnovnom načelu ili počelu, tako je i s balkanlukom. Tamo gdje je Tales stavljao vodu, Heraklit vatru, Descartes Cogito, pravi Balkanac meće, da prostite, ono iz gaća. Nije slučajno Mamić neki dan u emisiji Ace Stankovića poručio protivnicima "Evo vam moj k…!", nije slučajno Slavenka Drakulić Mandićev način mišljenja nazvala mudologijom, a Mani ga Gotovac upamtila upravo po eksplicitnoj prezentaciji spomenutog počela. Tu se u nešto lošijem položaju nalaze ženske sljedbenice balkanluka kao filozofije, no srčane i dovitljive kakve jesu one tome doskaču na razne načine: Vedrana Rudan sočnom psovkom, Severina filmskim uradcima, Lepa Brena maskirnom uniformom.

Kult tijela, snage i ljepote. S obzirom na temeljni filozofski princip balkanluka, logično je da balkanluk karakterizira i stanovita opsjednutost snagom, snažnim i lijepim tijelom, kao vanjskom oznakom neupitne muškosti. U tom smislu balkanluk u određenoj mjeri korespondira sa suvremenim globalnim trendovima. No, pojmovi ljepote i snage ovdje su ponešto drugačiji.

Donedavno se lijepim smatralo ono što je debelo budući da je borba s glađu bila jedna od glavnih preokupacija prosječnog stanovnika Balkana. Dovoljno je pročitati Šimunovićevu "Muljiku" ili Kolarevu "Brezu" da bi se vidjelo kako se vitkost kao obilježje ljepote u ovim krajevima donedavno doživljavala kao utjecaj dekadentnog "velikog svijeta". U svakom slučaju, debljina i danas igra važnu ulogu u estetici balkanluka. Tom ipak prevladanom konceptu ljepote teže još samo rijetki, primjerice Denis Kuljiš, dok mu se s naporom odupiru kudikamo brojniji, tako se Radimir Čačić upustio u nesmiljenu dijetu, a čini se da je vijest o dijeti kao nečemu poželjnom doprla i do Siniše Vuce.

Pionir tog "europskog" odnosa prema tijelu bio je, čini se, Predrag Matvejević koji se još tamo sedamdesetih ili osamdesetih hvalio Ivanu Aralici kako može dubiti na glavi. Opreka "debelo/mršavo" kao estetska odrednica u okviru balkanluka još nije dokraja riješena, ali nesumnjiva je uloga sporta kao poželjne aktivnosti u balkanskom imaginariju. Zato se Mamić identificira s nogometom, Čačić s tenisom, Mesić trenira nanbudo, Nobilo karate, Severina demonstrira zavidnu gipkost, Aleksandar Stanković bilda itd.

Balkanski šarm. Premda se to iz dosadašnjeg izlaganja ne bi dalo zaključiti, balkanluku je svojstven određeni nepatvoreni šarm. Na njega padaju mnogi, kako u istočnoj tako i u zapadnoj Europi i Americi. To je šarm jednog Ćire Blaževića i Rade Šerbedžije ili u vulgarnijoj varijanti šarm Siniše Vuce i Ante Prkačina.

Balkanska "duševnost". Balkanski šarm dobrim dijelom proistječe iz balkanske "duševnosti". Teško je objasniti što je točno ta "duševnost". Nešto slično kod Rusa nazivamo "širokom slavenskom dušom". Kako su i Balkanci o kojima ovdje govorim uglavnom Slaveni, lako je doći u napast da to dvoje poistovjetimo. Međutim, balkanska "duševnost" ima taj začin Orijenta, sevdaha, derta, meraka, kismeta, merhameta i permanentnog kijameta.

Balkanska "duševnost" očituje se u iznenadnim provalama darežljivosti, npr. kao kada Mamić kiti svirce ili poklanja satove dragim ljudima, praštanja, npr. kao kada Mesić kaže da bi se svi svima trebali ispričati i oprostiti, euforije, osvetoljubivosti ili žalosti. Nepredvidiva balkanska duša nije sposobna za bogzna kakve uzlete ili padove, ali zato ograničenost vlastitih amplituda nadomješta velikom popratnom bukom, ispraznom gestom.

Epska predodžba svijeta. Epsko se obično veže uz dinarski mentalitet, no ono je u istoj, ako ne i većoj mjeri oznaka balkanluka. Potkraj osamdesetih u JNA me jedan Makedonac patuljastog stasa i muževnog glasa uvjeravao kako Slovenci ne vrijede ništa jer ih nema u narodnoj pjesmi.
"Gde si, more, video Slovenca u narodnoj pesmi!?", slavodobitno je poentirao taj čovjek, mislim da se prezivao Jovčevski, Trajčevski ili tako nekako i da je bio inženjer nečega, ne sjećam se više čega. To bi, za mene, predstavljalo oprimjerenje balkanluka, balkanluk u akciji!

Drugi primjer epskog kao obilježja balkanluka neka bude jedan navod iz jednog starog teksta Gorana Babića. Presuđujući doktoru Šretaru zbog uporabe sintagme "umirovljeni časnik" umjesto "penzionisani oficir" sedam godina prije no što su njegovi istomišljenici presudu bestijalno proveli u djelo, Goran Babić zloslutno klikće: Kako i što učiniti? Zašto je medicusu preča smrt od života, njemu koji, po definiciji, jedino od smrti ne živi? Što je sve poremećeno tako da je stroj historije (kao strašna životinja) ponovo krenuo unatrag? Ludilom, bjesnilom obuzetu, beštiju valja liječiti, kako stari spisi kažu, otrovom, vatrom i željezom. Ako ni to ne pomogne, zna se i što preostaje. Zemljica čarna, trava zelena. Dosta o epici, malo mi se smučilo.

Kompleks Europe. Iako se osobe s balkanskim mentalnim sklopom često doimlju bahatima, one obično pate od kompleksa Europe. Ta je kompleks manifestira dvojako: kao odbijanje i neprijateljstvo prema svemu što iz Europe dolazi ili kao nekritično i površno prihvaćenje "europskih vrijednosti", a naročito europskih proizvoda. Ovaj drugi pristup naročito je karakterističan za zagrebačku sredinu, što zna dovesti do kolosalno smiješnih zabluda.

Kako me Kuljiš baš i ne inspirira, navest ću ovdje Bazduljevu obradu jednog takvog Kuljiševa gafa: Tako je jedanput Kuljiš odlučio održati čas iz književnosti Dževadu Karahasanu secirajući natenane sami početak Karahasanovog romana "Sara i Serafina". Početak romana dešava se, naime, kako Karahasan doslovno kaže, "u bečkoj kafani hotela Evropa".

Svjetski putnik i zapadnjak Kuljiš ovako pokušava dezavuirati Karahasana: "Najviše ubija što je kao ambijentalni dekor naracije upotrebio kavanu bečkog hotela Evropa. Nije svaka bečka kavana evokativna - ova u Evropi, skroz je bez veze, nalazi se na Kertnerici i tu zalaze samo turisti, jer je bezlična i skupa, nema nikakvu kulturno-povijesnu auru. Da je rekao Kavana Central, ajde-ajde, iako je i Central, vjerno renoviran, malo mrtav, bez duše, ili da je rekao Sperl, koji je starovremenski, a kvartovski, ili Oswald und Kalb, gdje je pod od dasaka, a imaju tursku kavu koju donosi turski gej-konobar nalik na Hercule Poirota, koji se drži tajanstveno ne kao Poirot, nego kao Charlie Chan, ili da je spomenuo mitsku Hawelku, gdje se motaju studentice, pije se kiselo vino na bokale i uvijek je strahovito zadimljeno, a nedostaje samo doktor Freud..."

Tužni Kuljiš koji se stilom trudi imitirati Krležu i glumi upućenika u bečku ugostiteljsku ponudu nije, nesretnik, shvatio da Karahasan govori o bečkoj kafani (sarajevskog) hotela Evropa, a ne o kafani hotela Evropa u Beču. I tako se Kuljiš tipično zagrebački raspričao o bečkim kavanama otkrivajući usput da, onako tipično balkanski, nije pročitao roman o kojemu piše.

Još smješnije je promatrati kako se iskonski balkanluk teško nosi s političkom korektnošću: Čačiću se tako omaklo da su poželjniji useljenici Ukrajinci od nekih koji su tamnije puti i klanjaju se Alahu, Rudanica je koketirala s antisemitizmom, Kajinu se ne sviđaju homoseksualci, Kerum ne bi zeta Srbina, Mandića su feministice svojedobno proglasile mudologom, Šešelj bi pobio Hrvate i Muslimane, Jergović i Babić prelako upadaju u ognjicu jugoslavenskog nacionalizma, Kuljiš je sklon rasističkim teorijama na temelju oblika lubanje itd.

Eto, to bi bila u osnovnim crtama obilježja balkanluka, mentalnog sklopa uzrokovanog podnebljem, poviješću i društvenim formama koje su odredile ovaj dio Europe. Pri tome ne mislim da je balkanluk samo obilježje nekih drugih, onih koji nisu moje nacionalnosti ili ideološkog opredjeljenja, balkanluk je u nekoj mjeri obilježio sve nas, gore spominjani samo su, da tako kažem, balkanlukom obdareniji. Balkanluk također ne treba percipirati kao nešto isključivo loše jer se i on kao i svaki drugi mentalitet javlja u svojoj pozitivnijoj i svojoj negativnijoj varijanti. Hrvatska kultura međutim, ukoliko se želi vratiti vlastitim korijenima i razvijati tu svoju vlastitost, trebala bi se balkanluka polako rješavati jer joj je kroz povijest bio uglavnom nametan.

Damir Pešorda

(Ovaj članak možete komentirati na www.izravno.com)