Sjedi premijer u svom kabinetu duboko zadubljen u misli. Kako izbaviti ovu napaćenu zemlju iz nevolje i izvesti je na pravi put? Kako nastaviti privatizaciju? Kako izaći na kraj s Čačićevim apetitima? Kako udovoljiti gospodi iz Bruxellesa? Kako postići rast? Povremeno odmori oči na pejzažu koji visi na zidu. Zgodna slika, akvarel. Donijeli su je nedavno iz depoa sjedišta Vlade i objesili na zid umjesto one pod kojom je razmišljala njegova prethodnica. Nije želio da njezin način razmišljanja, makar i posredno preko slike, utječe na njega. Zgodan je to pejzaž, secesija, plavo-bijeli vrhovi, zeleni pašnjaci, uistinu odmara pogled. Gle, tu su i neki šljemovi, topovski lafet u jarku! Tu se neka gadna bitka vodila, ali priroda sve nadvladava, cvijeće će pobijediti šljemove … Koja li je to planina? A onda začuje, regbi slika progovara:

Kajmakčalan bela gora
K'o zastava pobodena,
Bez šumora, bez rumora,
S dva pokrova pokrivena,
S dva mrtvaca na leđima:
S belim snegom i kostima.

I tako je Ivekovićeva Bitka na Kajmakčalanu maknuta iz Milanovićeva kabineta. Iako se, kako napisaše u Jutarnjem, radi o nedužnom pejzažu sa šljemovima poginulih Bugara, nije zgodno da u kancelariji hrvatskog kancelara visi slika s historijskim motivom iz ratne povijesti države s kojom smo tek nedavno okončali rat. A možda nije trebalo micati sliku jer ona zorno prikazuje besmislenost ratova. Razbacane šljemove usred cvijeća kojega se sve to ne tiče.

Nije sliku trebalo micati ni stoga jer je gore negdje visoko, čini se, odlučeno da u Hrvatskoj više neće biti ni dana bez Kajkmakčalana. Pa tako u jučerašnjem Večernjem piše: Ugledni stručnjak Schulte-Strathaus smatra da su lokalne aviokompanije premale da bi uspješno pratile tržišnu utakmicu te ističe da je nekadašnje zajedničko jugoslavensko zrakoplovno tržište rascjepkano, a nacionalni prijevoznici premali su i neučinkoviti. Zalaže se za regionalno rješenje, odnosno naša regija trebala bi kompaniju koja bi djelovala globalno, pokrivala bi lokalne potrebe i povezivala se s inozemstvom preko međunarodnih zrakoplovnih čvorišta. Ukratko, valja nam poraditi na ponovnoj uspostavi JAT-a u starom jatu.

Cijela ta stvar s povezivanjem Zapadnog Balkana oko osi Kajmakčalana, to jest srpskog državnog nasljeđa, puno je obuhvatnija i promišljenija no što bi se moglo zaključiti iz ovakvih rijetkih vjestica u mainstream medijima kao što je ova o ''jatiranju'' zapadnobalkanskih aviokompanija.

Tu puzajuću balkanizaciju Hrvatske sustavno, čini mi se, prati samo jedan mali portal, Izravno.com. Da bi bilo jasno o čemu se tu doista radi, dovoljno je navesti nekoliko friškijih naslova s tog portala: Regionalni centar za jednakost spolova povezuje žene Zapadnog Balkana, Zapadnobalkansko povezivanje burzi, Kulturno povezivanje Zapadnog Balkana, Zajednička povijesna čitanka jugoistočne Europe u režiji Erharda Buseka, zapadnobalkanska energetska učinkovitost itd. Pa se onda čudimo da Bitka na Kajmakčalanu završi u uredu predsjednika Vlade!

I sve to ne sluti na dobro. Svijet u krizi izlaz vidi u još tješnjem povezivanju. Europa u krizi izlaz vidi u još tješnjem povezivanju. Balkan i mi, mimo volje uza nj privezani, izlaz tražimo u još tješnjem povezivanju. Kad štedljivi meštri od ovoga svijeta pogase svjetla, Bože mili, kakav li će rusvaj nastati u maloj balkanskoj i velikoj europskoj krčmi, u kojima pije tko i kako hoće, a plaćaju uglavnom Švabe i Hrvati.

Opet bi planinske kose kacigama mogle biti posute. Na nasreću majkama, na radost slikarima. I onim smiješno maskiranim tipovima u Haagu.

Damir Pešorda