(Ovaj je tekst objavljen na portalu www.izravno.com prije referenduma)

Novija hrvatska povijest počinje preporodnim gibanjima tridesetih godina pretprošlog stoljeća, a vrhunac imaju 1848. godine kada Hrvatska faktično stječe kratkotrajnu samostalnost pod vodstvom bana Jelačića.

Uzmemo li 1848. kao vršnu godinu hrvatskog narodnog preporoda i 2013. kao godinu pretpostavljenog ulaska u EU, dobivamo raspon od 165 godina. U tom periodu hrvatsko povijest bitno je obilježilo sedam događaja, pod pretpostavkom da uključimo i očekivani ulazak u EU. Tih su sedam događaja sljedeći: spomenuta samostalnost pod Jelačićem 1848., Hrvatsko-ugarska nagodba 1868., erupcija narodnog nezadovoljstva zbog nesmiljene mađarizacije 1895., ulazak u Kraljevinu SHS 1918., eksperiment s NDH 1941.-1945., Hrvatsko proljeće 1971., osamostaljenje 1991. te pretpostavljeni ulazak u EU 2013. Lako je uočiti da je riječ o svojevrsnim relativno pravilnom ritmu po kojem se prijelomni događaji pojavljuju otprilike svake 23 godine.

Uočljivo je još nešto. Klatno povijesti se u tim vremenskim odsječcima giba od uzleta hrvatske samostalnosti ili barem narodne težnje za samostalnošću do njezina krajnjeg potiskivanja ili narodne apatije. Godina ulaska u EU odgovara ovom drugom slučaju. Stoga je zanimljivo pratiti aktualna sporenja eurofila i euroskeptika.

Euroskepticima, koje bi poštenije bilo zvati suverenistima, nikako ne ide u glavu kako eurofili olako govore o hrvatskom suverenitetu. Zato se pjene, posežu za jakim riječima i gestama, trgaju eunijske zastave, kunu se u "vječnu Hrvatsku", prozivaju protivnike za izdaju itd. Eurofilima nije jasno kako euroskeptici mogu biti tako zadrti ( "Kao da nije 21. stoljeće!"), kako ne vide da je budućnost svijeta u ujedinjenom čovječanstvu i "slobodnom protoku roba, ljudi i kapitala" i da je koncept suvereniteta, zajedno s konceptom nacionalnih država zreo za ropotarnicu povijesti.

Narod ta prepucavanja gleda apatično kao da mu je svega dosta. No, s obzirom na činjenicu da su mediji u rukama zagovornika hrvatskog ulaska u EU, teško je vjerovati da referendum neće proći.

Ipak, valja primijetiti da se euroskeptici uzalud pjene, njihovi su argumenti možda dobri, ali nije dobro vrijeme za njih. Isto tako treba reći da se ni eurooptimisti ne bi smjeli zavaravati da je povijest nepovratno i konačno na njihovoj strani i da u sporu s euroskepticima dobivaju zato što imaju bolje argumente. Ovo vrijeme jest na njihovoj strani, ali povijest kao takva vrlo je prevrtljiva, dok su im argumenti, barem što se logike i konzistentnosti tiče, često slabiji od argumenata protivničke strane.

Ako uistinu ima nešto u ovom naoko zakonomjernom ritmu povijesti, klatno povijesti nakon 2013. godine opet će krenuti prema uzletu ideje suvereniteta, argumentima današnjih euroskeptika porast će privlačnost. Tada će u bitno promijenjenim uvjetima neke stare priče u novom ruhu opet dobiti na cijeni. Međutim, to je slaba utjeha onima koji danas misle da Hrvatska ide u krivom smjeru.

Danas na dvadesetu godišnjicu međunarodnog priznanja državotvorna misao proživljava svojevrsni antiklimaks na žalost jednih i veselje drugih. Upravo ta žalost i to veselje i jesu glavni problem ove zemlje, a, bojim se, i glavni uzrok spomenutih dvadesetrogodišnjih amplituda državnog statusa i narodnog raspoloženja u zemlji.

Stoga je možda krivo cijelu pozornost koncentrirati na pitanje "da" ili "ne" ulasku u EU, iako sam i sam dosta pisao o tome i isticao to pitanje kao ključno za suvremenu Hrvatsku. Naime, ne uspostavimo li minimum unutarnjeg konsenzusa o vitalnim pitanjima i perspektivama zajednice u kojoj živimo, teško je očekivati znatniji napredak i bolju društvenu klimu.  Bili mi u EU ili izvan EU, ako smo unutar same zemlje rascijepljeni na dvije nepomirljive skupine i apatičnu većinu koja nikome ne vjeruje da bi ga s voljom slijedila – bit ćemo neuspješna zemlja. A neuspješne zemlje uvijek, na ovaj ili onaj način, dobiju nekog vanjskog skrbnika, upravitelja, guvernera, namjesnika, povjerenika i sl.

Da bi se postigla ta unutarnja koherencija, potrebna je prije svega kulturna preobrazba iz koje će proizaći politička preobrazba. Bit te kulturne preobrazbe nije u tome da se hrvatska kultura pretvori u monolitnu kulturu ili da isključe drugačija mišljenja i drugačiji pogledi na svijet iz kulturnog i društvenog života. Naprotiv! Ali jest u tome da se hrvatski kulturni identitet konačno definira i emancipira od povijesno promašenih natruha jugoslavenstva, osjećaja nesamodostatnosti i sl. Tako da nemamo svakih dvadesetak godina reciklirano tobože ozbiljno pitanje: "Postoji li hrvatski jezik ili je on samo varijanta hrvatsko-srpskog jezika?"  Ako i kad tu preobrazbu uspijemo ostvariti, onda će nas i povijesni ritmovi manje bacati iz jedne krajnosti u drugu.

Damir Pešorda

(Damir Pešorda je dopredsjednik stranke Jedino Hrvatska)