Politika se već dugo ne vodi primarno na polju političkog. Tu se samo ovjeravaju bitke dobivene negdje drugdje. U Hrvatskoj to mnogi ne shvaćaju, naročito tzv. desničari. Doduše, ni tzv. ljevičari nisu puno pametniji, ali za njih ima tko misliti, njihovo je samo da slijede instinkt, to jest crvenu nit. Ključno pitanje suvremene Hrvatske svakako nije pitanje lijeve ili desne ideologije, ako su te kategorije danas uopće uporabljive, nego pitanje države. Država je stvorena prije dvadesetak godina, ali još uvijek nije definirana. Definirati državu za jednu zajednicu znači odrediti državne granice, odrediti vlastito mjesto u mreži međunarodnih odnosa i odrediti svrhu države. U Hrvatskoj oko toga nema, bojim se, ni minimum slaganja.

Glede granica: deset smo godina imali predsjednika koji je tvrdio da u ujedinjenoj Euoropi granice uopće nisu važne, dok je s druge strane ljutotravna desnica žestoko branila granicu na Drini. Ako treba, i do posljednjeg Hrvata u BiH. U konačnici rezultat je obiju tih politika isti – Hrvatska je zemlja bez utvrđenih granica, raj za uvrnute kartografe i smutljivce svake vrste.

Glede međunarodnog statusa: jedni nacionalisti tvrde da je Hrvatskoj jedini spas ulazak u EU, drugi da je ulazak u EU ujedno i propast hrvatske državne samostalnosti; jedni internacionalisti tvrde da ulazak u EU konačan bijeg iz nacionalističkog primitivizma i priključenje uljuđenom, globaliziranom svijetu, drugi internacionalisti rogobore da ne treba ''ići u EU'' jer je to leglo bezdušnog kapitalizma, nego da treba raditi na dizanju svjetske revolucije.

Bilo kako bilo, nejasno je što Hrvatska sa svojom nominalnom državnošću želi postići u suvremenom svijetu. Glede svrhe: o tome se u Hrvatskoj uopće ne govori.

Nacija, parafrazirat ću jednog filozofa, ne postoji ako nije uspostavljena kao određeni projekt za budućnost. U tom kontekstu i nacionalna država je sredstvo za napredovanje prema tom cilju, koji se u hodu postupno redefinira i mijenja te tako ostaje uvijek nov i privlačan. Dok postoje zalihe energije u afektivnom sloju nacionalnog imaginarija. A one postoje dok se obnavljaju iz predodžbe o zajedničkom cilju vrijednom napora i žrtve. To je taj prvi, s nacionalnog stanovišta pozitivan, samoobnovljujući krug nacionalne energije i afektivnog zajedništva. Nastaje, valjda, spontano kao i svi samoobnovljujući fenomeni u svijetu koji nas okružuje.

Njemu se suprotstavlja i s vremenom ga može ''ugasiti'' drugi, umjetno stvoreni krug, to jest krug stvoren svjesnom namjerom čimbenika kojima ne odgovara ovaj spontani krug. Zagovornici teorija urote bi rekli ''skrivena ruka'', pragmatičari bi rekli osviješteno artikulirani interesi drugih spontanih krugova ili drugih interesnih krugova, ljevičari bi rekli snage bezdušnog neoliberalnog kapitalizma. Zvali ga kako god, vidljivi i opipljivi učinci tog djelovanja su tu pred nama. Dovoljno je pogledati središnji dnevnik HTV-a da se u to uvjerimo. Iz dana u dan nas uvjeravaju da je imati vlastitu nacionalnu državu u suvremenom svijetu nešto zazorno, nešto čega se treba što prije osloboditi, kao kopanje po nosu ili pušenje. To je tako u blažoj varijanti svakodnevne propagande, a u žešćoj se prevelika sklonost država već povezuje sa zločinačkim nakanama. To što ni te televizijske kuće ne bi bilo da nije države, kao da nikoga ne brine.

Tako je kroz kulturu i medije stvoren začarani krug iz kojeg će se Hrvatska teško izvući. Logika tog kruga je otprilike sljedeća: u zemlji postoje dvije snage, napredna i nazadna; napredna teži rastvaranju države u oceanu internacionalnog blaženstva ili barem u zapadnobalkanskom moru bratstva i jedinstva, nazadna robuje anakronim mitovima i smetnja je napretku te je treba s vremenom, uz odgovarajuću pedagogiju, privesti pravoj istini. Budući da je najveća politički organizirana grupacije u okviru tog nazadnog dijela društva HDZ, uloga ''pedagoga'' je povjerena toj stranci. Da bi tu ulogu mogao odigrati, HDZ je prethodno trebalo detuđmanizirati. To je obavio Ivo Sanader. Kad se činilo da je posao obavljen, HDZ je poslan u oporbu, a Sanader u zatvor. Međutim, stvar još uvijek nije gotova. I poslije ovih izbora ostalo je još uvijek previše onih koji nisu dobro preodgojeni, a tu se otvara prostor za djelovanje oporbenog HDZ-a, odnosno onoga što je od njega ostalo. Pitanje je samo kako će tu šansu HDZ iskoristiti, dodatnim naporom oko preodgoja ''primitivnih nacionalista'' ili konačnim povratkom vlastitim korijenima?

Bilo kako bilo, činjenica je da je efikasno spriječeno uzdizanje neke treće snage koja bi konačno počela voditi brigu o državnim interesima kada je država već tu. Ovako u začaranom krugu običnim građanima preostaje samo da svake četiri godine procjenjuju koje je zlo manje.

Damir Pešorda