Nedavno je sveznajući i sveprisutni Žarko Puhovski na televiziji zaključio da razjedinjena hrvatska desnica radi u korist SDP-a na predstojećim izborima. Kolikogod neki Puhovskog ne voljeli, on je u pravu. Stotinjak pokreta, stranaka, strančica, udruga te još barem toliko ''istaknutih pojedinaca'' u stanju bi bilo u apstinencijski očaj baciti i kudikamo veće biračko tijelo no što je ono na koje računa tzv. hrvatska desnica.

Oni pak koji ipak na izbore izađu naći će se pred solucijom da glas daju HDZ-u ili ga ''bace'' SDP-u glasajući za neku od brojnih ''desničarskih'' lista. Jer nam je izborni sustav takav da pobjednici pokupe i onaj sitniš što su ga ušićarili gubitnici. Figurativno rečeno – desnica je već u lijevom džepu. I, da figuru malo rastegnemo, veselo zveckaju u Milanovićevu džepu da ih je milina slušati. Zveckaju i sve nešto kombiniraju, koaliraju, razvrgavaju koalicije, razigravaju maštu i ambicije. A nema od toga ništa. Izgubit će kao i prošli put. A narod će biti kriv jer nije prepoznao njihove velebne zamisli i nesumnjive potencijale. No, briga naroda, narodu su ionako svi isti. Pa bira one na koje je navikao. Jer mu je ''tlaka'' navikavati se da sutra neke nove ''likove'' šalje u rodno mjesto i udivljeno im psuje ''mater lopovsku''.

Ima još naivnih ''domoljuba'' koji misle da treba hodati od vrata do vrata i buditi zaspalo hrvatstvo. Ali nekako predmnijevam da će im splasnuti apostolsko nagnuće već kod treće kuće. Naše ljude treba zaskočiti na kauču, jedino u tom slučaju postoje nekakve šanse za uspjeh. A na kauču ih redovito s televizijskih ekrana ''zaskaču'' oni iz aktualne pozicije i opozicije, nema tu mjesta za politički lumpenproletarijat. A taj ''lumpenproletarijat'' sve više se suobličuje s predodžbom koju o njemu stvaraju pseudoljevičarska piskarala. Tako da me ne bi čudilo  da jedan dio te scene uistinu završi u metaforičnoj ''pivnici'' kamo ih uporno tjeraju spomenuta piskarala. Uostalom, po tom principu su i prihvatili nositi zvono nekakve desnice koje su im lukavi manipulatori objesili oko vrata.

Ima jedan čovjek koji je tu nezavidnu situaciju hrvatskih ''desničara'' pokušao popraviti. Ne zbog njih ni zbog sebe nego zbog Hrvatske. Pokušavao je sve one koji shvaćaju da Hrvatska s aktualnom elitom na čelu ne ide u dobrom smjeru ujediniti u ''jedinstvenu domoljubnu frontu''. I, čini se, sagorio u toj nemogućoj misiji. Sinoć je Zvonko Bušić izdao priopćenje da se povlači iz hrvatskog političkog života zbog nemogućnosti da se to nužno jedinstvo postigne. U posljednjih godinu dana Zvonko Bušić fascinirao je sve one koji su ga sretali svojim aktivizmom i optimizmom. Toliko je vjerovao u hrvatske ljude da mu nikako nije bilo jasno kako bi oni nakon što su u ratu izborili slobodu od nje jednostavno mogli odustati i prepustiti svoju sudbinu u ruke drugima. Bio je uvjeren da će svi oni koji se deklariraju domoljubima uvidjeti katastrofu koja se približava i da će stati pod ''zajednički barjak'' u obrani hrvatske slobode od domaćih i stranih mešetara. Bio je i ostao idealist. A u Hrvatskoj danas idealizam redovito gubi u sudaru s cinizmom. Štoviše, Bušić je i sam dočekao da od ljudi koji su se hvastali svojim hrvatstvom čuje kako baš nije zgodno da se on kao bivši otmičar aviona toliko aktivira u politici, drugima se činilo da je prevelik idealist, treći, koji su tek prva slova sricali dok je on proživljavao svoju američku Golgotu, držahu da je on u politici naivan i još neiskusan, četvrti mu zamjerahu nešto četvrto. Tako je to u Hrvatskoj. Svi zapomažu gdje je vođa da ih izvede iz nevolje, a kad se pojavi netko to je spreman preuzeti teret na svoja pleća, onda ti isti uglas graknu: ''Zašto baš ti!? Možda bih mogao ja!'' Dobro, ne bi ni to bilo tako strašno kada naglasak ne bi bio na onom odlučnom ''možda''. Bilo kako bilo, Zvonko Bušić odlazi. I tako još jednom pokazuje da nije sitni račundžija ni grebator kao većina onih s kojima je pokušavao surađivati nastojeći stvoriti ujedinjenu domoljubnu frontu.

Na žalost, bojim se da ti isti neće pozorno ni pročitati njegovo priopćenje, naročito ne rečenicu koja glasi: ''Stoga se povlačim iz hrvatskoga političkog života jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj.'' A ona se i na njih odnosi. Poglavito na njih. Još uvijek im nije kasno da se osvijeste i nastupe sa zajedničkom listom. U protivnom, predstojeći izbori značit će neslavno finale njihova bavljenja politikom. U nekim novim vremenima doći će i neki novi ljudi.

Damir Pešorda