Ako je ponekad i bilo dileme, ikakve, neke malecne. Nestade je. S razpisivanjem Referenduma, za ili protiv ulazka RH u EU, odpočeše otvoreno i ''bez uvijanja'', kako to govorahu nekad, unutar SFRJ. Tko je god živio u SRH i u RH, nekad i danas, dileme nema: situacia nikad nie bila toliko slična. Nevjerovatno, jednopartijašenje i današnje ''višestranačje'', daju podpuno istu atmosferu, ozračje pritiska, totalitarne sviesti koja nam dirigira i propisuje i prieti, sveudilj razglašavajući i slaveći ''demokraciu'', a u stvarnosti rugajući se sama sebi. A najviše, naravno, nama. Pardon, vama. Njima? Svima. Nama i drugima.

Ali ne Onima Koji Znaju. Nekad drugovima, poštenim ljudima, komunistima. Danas EUropljanima, progresivno mislećim poduzetnicima, političarima, mešetarima, glasnogovornicima, nadriobrtnicima, žmuklerima, politikantima, piskaralima te analitičarima, teoretičarima, ekspertima i znalcima. Medijskim vračevima i tumačima. Političkih potresa i klime u kojoj nešto uspieva, a ponešto i propada. Do dna.

Totalitarizam nam je zakucao na velika vrata. Polagano se uvlačeći, provlačeći, pužući i gmižući. Kroz ovu malu zemlju, dopuzao je i dogmizao do pročelja mnogih relevantnih zgrada i institucia. Plavi se barjak sa žutim kolom zvjezdica uztobočio i prie svoga vremena, u susret svojoj velikoj pobjedi. Jednoumlje se veselo, ponosno, razproširilo po eteru i medijima, lepršajući na krilima tog pobjedonosnog marša prema Preuzimanju. Tridesetih je godina prošlog stoljeća sigurno bilo slično, živiti u iščekivanju Dolazka. Koga god, čega god. Ali atmosfera je morala biti slična, jer dvadesetak godina prie toga ratovima je rješavano mnogo toga, ali riešeno nie bilo – ništa. Baš kao i danas, ni dvadeset godina poslie.

U medjuvremenu, puno je petokraka plesalo pred očima Hrvata. Toliko, da se mnogima smračilo, nekima svitalo, ali nakon crvenih zvjezdica danas su zaigrale neke nove, žute male sladke. Suverenitet RH mogao bi uskoro odplesati svoj zadnji ples, osim dakako – na papiru. Ondje se puno toga može događati, ali i tamo je ples propisa i paragrafa dominantan. Moderno je robstvo stvar digitalne, računalne tehnike, i vrlo jasnih direktiva o izvjesnosti i potrebitosti odredjenih procesa i procedura. Pravna će država, i u Hrvata, ''zaživjeti''. U EU-u gdje, kažu, pripadamo, kamo idemo naglavačke i – propadamo. Bez ostatka.

Kad bi EU bila što bilo drugo, osim dobre stare autoritarne, totalitarne, opresivne, pompozne, bešćutne i bezpogovorne Organizacie, sumornog družtva uvedenih i posvećenih, tih slugu alias robota koji izvršavaju, sve u ime nekog višeg Cilja, neke priče kojoj ni oni ne znaju kraja ni početka, ali znaju da je to nebitno jer tako mora biti, pa onda i bude; kad bi EU bila bilo što drugo... možda ne bi izgledala poput mnogokrake svežderuće hobotnice, uperene protiv perifernog a u korist centralnog?

Ali nikako drukčie ne može ni biti, jer je tome baš tako. Referendum će biti, da se zadovolji forma. Ne prodje li, biti će ga opet. Ponovno, forme radi jer sadržaj je već odavno tu. Sve je rečeno, uradjeno, organizirano. Tu su ministri i vlade, tu su Europska komisia i Europsko vieće, tu je parlament. Tu su negdje i birači, tko zna gdje. Ali i oni što stvarno odlučuju. Tko će igrati koju ulogu, tko će plesati a tko plaćati, sve se to već zna. Manje više ili možda više a sigurno i manje. Kako tko i gdje. Igrokaz je pred vratima, s pozornicom u pokretu. Nakon njega, sliedi karneval. EU et circenses? Ples sa zvjezdicama.

Oh, da. IMF je najavio ''pad globalne ekonomie''. I u Hrvatskoj se, kažu, očekuje kriza. Kako je Hrvatska već odavno u krizi, gospoda stručnjaci bi možda mogli pojasniti, što se dogadja s krizom u krizi? Slavko Linić je možda naznačio dio odgovora: obećao je ''teške trenutke'' i – bankama. Moramo upitati: gospodine, druže ministre, ma je li to – moguće? Da dvostruka kriza ne postane, možda, trostruka?

Slaven Šuba