Prošli su izbori. Slavili smo Božić. Stigla je i još jedna, nova godina. Primakao se Referendum. To je posve nešto novo. Odlučujemo o ulazku u Europsku uniu, a trebali bismo glasovati u sjevernokorejskom ambientu, gdje sve moguće vrhuške svjetuju baš tako, jednoumno. Argumentovano, kako kaže Budimir Lončar, čovjek neobično inspirisan sopstvenim dostignućima, ma što to značilo, kao i postignućima RH na putu prema EU.

Njegov šef i naš predsjednik, g. Ivo Josipović, pravnik i kompozitor, pozvao je narod ovom zgodnom doskočicom. Skoro prispodobom. Naravno, pozvao je Hrvate glasovati za pristup EU-u. To vam je, reče g. Josipović, kao s violinom. Jer EU nie ni raj ni pakao. Ali nemate li violinu, nećete moći svirati, a EU je kao violina, kaže g. predsjednik. Ako loše sviramo, možemo naučiti, ali bez violine ništa od toga.

Krivo. Jer, ne znamo li svirati, neće ni violina tu pomoći. Trebao je reći g. predsjednik, a logika daje podporu takvom razmišljanju. Ili znamo ili ne znamo. Sami. Znamo li, i doma ćemo naći violinu. Ili je barem uvesti, kupiti. Zar moramo biti u EU-u da bismo trgovali? Trgovina nie ni pakao ni raj, doista.
Dobro, kažu da nam treba 500m duša koje čine to veliko tržište. To već imamo, baš kao i Švicarska, Norveška, Island. Kažu da imamo veliku šansu, za bolji život u EU-u. Baš kao i Grčka, Slovenia, Slovačka, Litva, Letonia, Španjolska, Madjarska, Italia, Irska, Belgia, Portugal. Eto velike prilike. Možda i kod nas ubrzo predlože nekog premiera kojeg nitko nie birao? Kao što su ga dodielili Grcima i Talianima, a nude ga Slovencima. Onako, demokratski. Europski.

Zanimljivo, reče ministrica Pusić, pred par mjeseci, kako moramo ući jer ''ne znamo sami''. Reče nedavno i kako EU nudi ''trajnu stabilnost''.

Krivo. I onda opet krivo. Krive ili skrivene, ili prešućene, činjenice nude i krive zaključke. Kako u sferi vanjskih poslova tako i u domeni unutarnjeg poslovanja. Reče ministrica vanjskih i europskih poslova, ne glasujemo li za ulazak – a ušli bismo u srpnju 2013. godine – kako neće biti ni plaća ni mirovina. (?)

Nie se izjasnila, hoće li biti za njezinu plaću. Ili za mirovinu. Hoće li dati ostavku ne bude li novaca? I, kojim to čudom alias mehanizmom će ih stvoriti ako ih nema, jer još nitko nie čuo da glasujemo za – novce? Ili, možda, plaće RH do daljnjega dolaze iz EUropskih fondova? Sve upućuje na to kako, prema gospođi ministrici, glasovanjem na Referendumu glasujemo za – tutora? Ni u paklu ni u raju, u EU-u.

Ako je tako, onda tako treba reći, g-đo ministrice Pusić. Čemu onda sva ta igra i tajnovitost? Premier Milanović je, malo opreznie od odlučnog Linića, odpustio Croatia Osiguranje na ''tržište''. On još ne bi dao JANAF. Slavko bi zaokružio bankarski sektor s tim nesretnim HPB-om. Zoran malo više razmišlja, on je – već – malo bolji političar od ministra financia. Ali sve su to nianse. Trebaju nam pare, iako smo postali ''bolje družtvo i bolja država'', prema predsjedniku Josipoviću a i prema ministrici Pusić. Koja misli kako bismo ''upropastili'' sve što smo postigli, proteklih godina. Premda će u EU-u ''sve ovisiti o nama''. Onda opet, izgleda samo o Referendumu? A to je tako ogromno, jer možda neće biti ni za plaće, niti za mirovine. Unatoč dostupnosti informacia i svih tih EU-fondova. Sve je tako blizu, na dohvat ruke.

Nedjelja, dan odluke. Za stoljeće koje teče. Za obrat. Nakon te točke Hrvatska ''nikad više neće biti ista''. Toliko je jasno, čak i Vesni Pusić. Iako je ministrica. Valjda i svim Sjevernim Korejcima. Čak i njima.

O da. Usred svog tog sjevernokorejskog agitpropa, iliti festivala gluposti i laži, uklopio se -- posve demokratski -- Carl Bildt. Osvjedočeni priatelj Hrvatske i autohtonog stava hrvatskog čovjeka stigao je sa sjevera, jer je trenutno švedski ministar, čega bi nego vanjskih poslova. On donosi poruku mira i prosperiteta. On misli da će ''hrvatski glas u Vieću ministara biti vrlo značajan''. Tko još može uvriediti inteligenciu hrvatskog čovjeka? Težko je reći, ovisi o kontextu. Ali EU kao faktor stabilnosti, prostor ''60 godina bez ratova'', zar to nie smiešno? Pa ta EU nie nikad proglasila Srbiu agresorom. O čemu dalje pričamo? Treba glasovati.

Slaven Šuba