Radimir Čačić, neimar politike, biznisa, graditeljstva, putova i tko zna čega ne, trenutačno i nie baš odviše popularna osoba u RH. Ili barem, u mnogim dielovima, sredinama, domovima. Iako je politika promjenjiva poput vremena, prilike su takve da se Radimirova reputacia sve više pretvara, rastući s godinama, u svojevrsnu konstantu domaćeg političkog neba, gdje uz poneku treperavu zvjezdicu sazvieždja više i ne vidimo, osim EU-a, entiteta koji manje zrači a više uvlači, te predstavlja atraktivnu crnu rupu prošle i sadašnje hrvatske političke astronomie. Daleko je veća zviezda od podpredsjednika Radimira bivša ministrica Mirela Holy, osoba s jasnim kompetenciama i stavovima, iako počesto i do bola naivna i izravna. Po tome je, medjutim, najsličnia upravo g. Čačiću, s kojim je u laganom nesuglasju već neko vrieme, pa bi se dalo zaključiti kako se tu vjerovatno radi o onoj izkustvenoj odbojnosti sličnih karaktera i stilova. Dočim bi se ''suprotnosti privlačile'' itd.

Činjenica je, medjutim, kako ovdje – možda – svaka sličnost izmedju Mirele i Radimira odmah i zamire, jer iako bi se na prste jedne ruke dali nabrojati domaći političari koji bi najviše ocjene za svoj lik i djelo dobivali od nekog drugog, umjesto od sebe, g-djicu Holy krasi neuzporedivo veći odmak od samozadovoljstva koje prožima političku aktivnost prvog od vladinih podpredsjednika. Okršaji su u politici normalna pojava, a redovito se radjaju na područjima preklapanja i prekrivanja, gdje se nadležnosti ali i interesi dotiču i sukobljavaju. Mehanizmi razrješenja takvih napetosti ovise o odnosu snaga, ali i o političkim težinama aktera, što ovisi o tome komu ili čemu gravitiraju, koliki im je ukupan potencial ali i o mnogom drugom faktoru, jer politička je sinoptička karta počesto nepredvidiva baš kao njezin svakodnevni meteorološki analog. Kratkoročne ili srednjoročne predikcie mogu se ovdje odmah i zanemariti, jer čak je i prividno ustajala hrvatska politička scena toliko turbulentna da je predvidivo nepredvidivi kaos u svakom slučaju realan opis, daleko više nego neka sustavna teoria o nekakvom demokratskom ustroju, napredku, (neizbježnom) putu prema EU-u, i tko zna kakvom budućem poredku na ovim umjerenim zemljopisnim širinama i dužinama.

G. Radimir, medjutim, u svojoj neuvjerljivosti nie usamljen. Odgovor na besmisleno anketno pitanje kao ''ide li Hrvatska u dobrom smjeru'' ovisi, jasno, o tome koliko anketirani smjerova vidi te što o njima zna. S pomoću vješto sastavljenog upitnika izpitivači javnog mnienja doći će relativno lagano do unapried projiciranog odgovora, odnosno rezultata u nekom ''smjeru''. Radi li se o konkretnim pitanjima kao, treba li nešto (g)raditi ili ne, hrvatska bi javnost poodavno prosudila i presudila, mnogim Omblama i Plominima, kad ne bi bilo viška angažiranih stručnjaka, kad nas ne bi obasipali nadmoćno nadmenim objašnjenjima ljudi sa stavom, onih čie je izkustvo par parseca iznad konkurentnog, naravno iz vlastite perspektive, odnosno vizie. Posebno je tu upečatljiva i uočljiva ona dominantna, briselska vizia. S njom se, u medjuvremenu, ipak, sve više i sve češće dolazi u razkorak. Greška u koracima?

Razlaz u mišljenju odnosno shvaćanju, poprima sve više karakteristike nesklada kakav (bi) se i dao očekivati. Razkorak teorie i prakse, endemičan na ''ovim prostorima'', pretočio se u slučajeve poput ulazka ministara u nadzorni odbor INE, izmjena zakona o preuzimanju dioničkih družtava, izmjene zakona o policii, promjene zakona o HRT-u, i još neke. Svi ti slučajevi pokazuju kako se nad RH čitavo vrieme provodi brižan i vrlo kvalitetan nadzor, uglavnom se sve zna o tome tko što radi, pa i kako i zašto. Čudno je, vrlo čudno, retrospektivno, prisjetiti se u tom kontekstu ocjena krajem prošle godine o ''ogromnom napredku RH'', sa strane najviših vrhova EU-a, ima li se u vidu dvanaestogodišnje gospodarsko nazadovanje pa i rasulo, u kakvom se danas nalazi Hrvatska, pod vodstvom snaga sličnih onima koje su pred 12 godina započele sve ove ''procese'', kojima i danas svjedočimo.

Čudno je, isto tako, kako ima ljudi, pa i eksperata, koji i dan danas ne vide zašto bi HPB trebala ostati hrvatska, odnosno ne vide razliku za krajnjeg korisnika, tih bankarskih usluga, odnosno ''proizvoda''. Iako i sami dobro znaju, pa kažu, kako je osnova čitavog bankarskog poslovanja i sveukupnog biznisa, ''povjerenje''. (Još je čudnie da se ne vidi veza izmedju spomenutog ''ogromnog napredka'' i političkih procesa koji su ga pratili.) Tu zapravo nema ništa čudno. Bar za mene. Radi se, u mojem osobnom slučaju, o intrinsičnom, duboko ukorjenjenom, kroničnom nepovjerenju prema bankama. Što se tiče cjelokupnog mog izkustva s bankama, kako domaćim tako stranim, postoji samo jedna jedina konstanta – nepovjerenje. Praksa ga je, višestruko i uzastopno, samo potvrdila i potvrdjivala.

Nepovjerenje prema političarima, sustavu, idejama i odlukama, caruje u Hrvatskoj. Neslaganje prevladava, ne samo na Braču i u cieloj Dalmacii. Izvor svog tog neslaganja demokratski je legitiman, pa i legalan. Odpor djelatnika Jadrankamena absolutno je opravdan, jer je duboko moralan, ljudski jasan i čist. Nasuprot tome, djelovanje sustava koji ih gazi nelegitimno je. Zašto? Jednostavno, taj sustav postoji u prvom redu radi ljudi i njihove dobrobiti. U prvom redu, u hrvatskoj državi čitav sustav treba osigurati, kako legalno tako legitimno, da Jadrankamen i mnoga druga poduzeća rade i proizvode. To je primarno, a profit vlasnika, bili oni u Zagrebu, Italii ili tko zna gdje, ipak je sekundaran. Birokratski okvir koji će se time pozabaviti, to je zadatak i ove i svih drugih, odnosno budućih, vlada. Baš kao što je primarni zadatak ove i svake vlade spriečiti i predviditi bilo kakvu mogućnost ekološke katastrofe, bez obzira radili studie plaćeni ili gratis experti.

Svaki sustav koji radi po zakonu, ali protiv svojeg naroda, može biti legalan je, ali nelegitiman. Točka. Banke koje ostvaruju rastuće profite u nekoj zemlji, sve po zakonu, zaradjujući na naknadama i kamatama, a bez da istodobno raste kvaliteta života klienata istih tih banaka – amoralne su. Amoralno bi trebalo biti nelegitimno. Sustav, bio nadziran iz ma kojeg globalnog centra ili podcentara moći ili profita, uz pomoć ovih ili onih lobističkih snaga ili političkih sila, osudjen je na propast. K propasti vodi, u prvom redu, nepovjerenje. Jer uspjeha nema bez suradnje, a suradnje nema bez pristanka. Mehanizmi stvaranja pristanka, posvuda su oko nas. Nepovjerenje, medjutim, raste. Reputacia opada. Doći će čas i za – kraj. Sve ima svoj čas.

Strahovito je naivno vjerovati vladi i ovlaštenim političarima, koji provode politiku i projekte kojima se ne dobiva – ništa. Kakvo su povjerenje zaslužile banke koje profit vuku i isisavaju, bez da za uzvrat ponude – ništa? Užasno je naivno vjerovati kako bilo koji sustav, uvezen i ''implementiran'', donosi dobrobit onima od kojih – profitira. Poviest još nie nikad i nigdje pokazala te još manje dokazala, kako ljudi koji rade za nekog drugog – profitiraju. Ako čitava država, koja bi trebala biti garant progresa i prosperiteta, nema druge brige nego omogućiti strancima uvjete za nesmetani rast profita i neometani pristup svemu što ih zanima, bez ikakvog reciprociteta i garantiranog doprinosa napredku sredine u kojoj djeluju, tada se radja – nepovjerenje. Baš kao i u banke, biznis, poslodavce, uvoznike, političare. Sve što RH dobiva pristupom EU-u upravo je takva situacia, a Milanović, Čačić, Linić & Co. zaduženi su za borbu protiv – nepovjerenja. Njihov je doprinos poboljšanju života u Hrvatskoj, efektivno i učinkovito, nula.

Slaven Šuba