|
Početci današnje krize Europske unije i osobito eurozone upućenim su ljudima bili vidljivi još pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Valja se podsjetiti da su tada dva Francuza, Charles de Gaulle i Jean Monnet imali oprečne poglede na budućnost Europe.
Monnet se, znajući da nacionalne vlade, ako im se ostavi sloboda, nikada ne će pristati na značajne korake prema političkom ili gospodarskom ujedinjenju, zauzimao za učinkovite ustanove koje bi nasilno provele ujedinjenje, kao i za čvrste zakone koji bi države držali pod nadzorom.
S druge strane, de Gaulle je želio Europu u kojoj nacionalne vlade, osobito one najvećih država, donose odluke. Na neki način Charlas de Gaulle je kriv za sve današnje nevolje Europe, jer nije pri povratku na vlast 1958. ukinuo Europsku ekonomsku zajednicu, što je istinski namjeravao. Sprječila ga je želja da EEZ služi kao protuteža Sjedinjenim američkim državama, ali uz ukidanje većinskog glasovanja i otvoreni prijezir prema Komisiji.
Zbog toga se Monnetova opasna utopija Europske unije kao nadnacionalne države održala do danas. Svoj je vrhunac europska komisija doživjela od 1985. do 1995. kada je predsjednik bio Jacques Delors. U tom je razdoblju EU obnovila nedemokratsko većinsko glasovanje i predvidjela uvođenje eura.
Danas, kada građani, nakon iskustva na vlastitoj koži, sve više gube povjerenje u Europsku uniju, začuđuje da i dalje ima pobornika Monnetove nasilničke utopije stvaranja europske megadržave. Tim ljudima ništa ne govori ni dosadašnje svjetsko iskustvo iz kojeg je vidljivo da se sve višenacionalne nasilne tvorevine nužno moraju raspasti. Također im ništa ne govori činjenica da ljudskom rodu nikada nije uspjelo uspostaviti ravnopravnu višenacionalnu zajednicu, u kojoj onaj jači ne bi sebi uzimao više prava i više materijalnih dobara. A, takva neravnopravna zajednica u sebi nosi klicu svoje propasti.
www.izravno.com
|